Zašto je Splitski festival bio tako popularan i vraški utjecajan? Čak i kad ga je stiglo “prokletstvo talijanske vojne glazbe”, koju su u Drugom svjetskom ratu bombama zasuli splitski ilegalci - početkom devedesetih umjesto jednog dobio je dva festivala: onaj na Prokurativama i “odmetničke” (a vraški uspješne) Runjićeve Melodije hrvatskog Jadrana na Zvončacu.
Fenomenu uzleta Splitskog festivala zabavne glazbe s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih nisu samo kumovale dalmatinske šansone, instant hitovi prožeti dalmatinskim melosom s autorskim potpisom Kalogjere, Bašića, Šarca i Novkovića, stihovi Zuppe i Britvića, Fiamenga i Popadića ili upečatljivi vokali Miše, Olivera, Tereze... Jedan od aduta “Splita” - baš kao i Opatijskog festivala - bila je idilična slika koju su nudili i rimama i glazbom. Kao logičnu posljedicu (turističkog) otvaranja, ali i gospodarskog rasta te veće kupovne moći novopečenoga građanstva.
POGLEDAJTE VIDEO O DINI DVORNIKU:
S pogledom prema San Remu, festivali su promovirali i mnoge do danas trajnožareće šlagere, ali i optimizam zemlje koja se iz poratne bijede golemim koracima kretala prema potrošačkom društvu. Na toj je platformi stasao i “fenomen” Splitskog festivala. Uz idilične slike Dalmacije, lokalpatriotska pretjerivanja (“Nima Splita do Splita”), stereotipe o očaravajućim ljetnim večerima (“Veslaj, veslaj”), romantičnim škuribandama i serenadama (“Ja ti pivam serenadu”), maškaranim ljubavima (“Maškare”), suncu i moru...
Splitski festival je donio još nešto. Sve očitiji ulazak i splitskog dalmatinskog dijalekta u popularnu kulturu, kako je to primijetio dr. Ivo Žanić u svojoj sociolingvističkoj knjizi “Jezična republika” (Jesenski i Turk, 2016.). Dalmatinski, a posebice splitski dijalekt bio je zapakiran u općeprihvaćen i lako konzuman glazbeni proizvod zajedno sa stereotipima o dokoličarskoj i idiličnoj Dalmaciji. Naravno, bilo bi to nemoguće da u suštini festival nije nudio šlager sa zaraznim melodijama i lokalnim melosom koji je, pokazalo se kasnije, trpio i mediteranske i latinoameričke žanrovske pozajmice.
Popis skladatelja, tekstopisaca, izvođača, aranžera..., koji su dali obol pjesmarici Splitskog festivala je pravi “who is who” tadašnje jugoslavenske glazbene scene. No ipak - neka se nitko ne uvrijedi - tri ključna autora koja su bitno profilirala festival, zajamčili mu prepoznatljivost, osigurali karakter, ali i golemu popularnost kod najšire publike su Runjić, Dedić i – kasnijih godina pa do danas - Huljić. Naravno, posve različite, ne samo autorske ličnosti. Prva dvojica su cementirali dalmatinsku šansonu kao artistički domišljen, ali i lukrativan žanr, a potonji skovao poseban ogranak šlageriziranog popa.
Dobitni i originalni sastojak “Splita” u njegovim zlatnim godinama bila je pak “dalmatinska šansona”. Muzikološka definicija zacijelo bi glasila: pjesma s poetičnim “tekstom” najčešće pisanim dalmatinskom čakavicom i melodijom naslonjenom na tradiciju dalmatinske pučke pjesme i talijanske canzone. U praksi je stvar mnogo jednostavnija. Jer bilo koja od dvadesetak ultimativnih dalmatinskih šansona – od “Kuće pored mora” Arsena Dedića kao jednog od žanrovskih utemeljitelja do Gibonnijeve “Cesarice”, dalmatinskih rock balada i TBF-ove “nove verdure”, poput “Alles gut”, “Malo san maka”, “Splitskog stanje uma”... – u trenu pojašnjava o čemu je u tom novom žanrovskom hibridu zapravo riječ. Prvenstveno o naglašenoj emocionalnosti osebujne “južnjačke utjehe” i autorski domišljenom prožimanju lokalnog kolorita – govora ili etnomuzikoloških citata – s univerzalnim glazbenim iskazom. Bez obzira na to bio on naslijeđe velikih magova talijanske autorske pjesme, poput Dalle, Tenca i Paolija, Brela i Aznavoura ili pak Cohena, Dylana i Massive Attacka.
Tko je bio prvi - Zdenko Runjić ili Arsen Dedić, posve je nebitno, iako je najbliža istina da su se akademski obrazovani Dedić i inženjer elektrotehnike Runjić, krenuvši s posve različitih pozicija, istodobno našli na istom putu. Mada nije ni kao autor ni kao izvođač za života dosegnuo komercijalne visine Runjića i artističke vrhunce Dedića, kružoku nezaobilaznih likova dalmatinske šansone treba pridružiti i Tomu Bebića.
Poput Miljenka Smoje, Toma je bio neraskidivo vezan uz Dalmaciju, no ne kao njezin kroničar, nego prije kao – zaštitni znak. Aforističar, pjesnik, kozer, tvrdoglavi zagovaratelj baš svake alternative, Bebić je bio utjelovljenje dalmatinskog bohema s uličnim kredibilitetom mnogo većim od “artističkog ugleda”.
Konačno, riječ je o osebujnom liku koji je svoju knjigu aforizama umjesto u knjižarama prodavao u toaletu hotela Bellevue.
Doduše, za njim je – nakon prerane smrti – ostao neveliki diskografski opus, no utjecaj njegovih ključnih skladbi, pokazat će se, bio je ipak mnogo veći. Toma je u devedesetima stekao posve novi krug štovatelja koji su – poput TBF-a, Marijana Bana i Lukija – unatoč ispovijedanju posve drugačijih žanrova - bili izravni baštinici njegove osebujne dalmatinske poetike, ali i nekonformizma te neponovljivog šarma alternative estradnoj “močvari”. Ništa čudnoga, jer Toma i njegove najpoznatije skladbe – poput “Kalete”, “Nevere”, “Oya Noya”, “Tu-tu auto”, “Smoči svoj...”, “Ča smo na ovome svitu”, “Leuta”, “Marčeline”... – ostale su svojevrsni bojni poklič alternative, odnosno svih koji su smatrali da dalmatinska pisma nije (samo) festivalska šećerna vodica, nego i njezino “oporo” naličje. Na Prokurativama često shvaćeno i kao domišljena Tomina provokacija. Ili čak - eksces. Koji je naglašavao i sam Bebić tvrdeći, recimo, da je pjesme poput “Tu-tu auto” skladao kako bi imao alibi za urlanje ispred milicijske stanice (smještene na Prokurativama), a da ga nitko ne može uhapsiti.