Vjerujem da će onima koji nisu fanovi “Twin Peaksa” ili Davida Lyncha teško biti sačuvati živce i dati ovoj seriji šansu.
Odustat će već nakon prve epizode, točnije već nakon prve polovice prve epizode, u kojoj se doslovno ništa ne događa, u kojoj se neprestano skače s motiva na motiv, jedan bizarniji i nerazumljiviji od drugoga, koje je jednostavno nemoguće povezati. Ono što je sigurno je da će novi “Twin Peaks” imati vojsku vjernih obožavatelja te podjednako veliku vojsku onih koji će ga mrziti.
Odmah moram reći da poštujem Davida Lyncha i “Twin Peaks”, ali nisam obožavatelj, nisam jedva čekao da se snimi nastavak i raspetlja nerazmrsivo klupko raznih bizarnih motiva posijanih u dvije sezone te legendarne serije. Shvaćam da je “Twin Peaks” imao nevjerojatan utjecaj i zauvijek promijenio televiziju (na bolje) te da su mnogi obožavatelji jedva čekali da se vrati, što je, uostalom, marketinški izvrsno iskorišteno i novi “Twin Peaks” je serija o kojoj se trenutačno u svijetu, uz “Sluškinjinu priču”, najviše govori.
Iskreno, nakon prve četiri epizode ne bih je nikome preporučio. Ipak, vizualna raskoš, poigravanje s art i eksperimentalnim filmom, bezbrojni simboli pobacani po epizodama, bizarni motivi i likovi, nostalgični proplamsaji starog “Twin Peaksa” praćeni likovima i glumcima sada 25 godina starijim, probudili su u meni sadomazohističku znatiželju da izdržim svih 18 epizoda, nadajući se da će se sve na kraju sklopiti u neku smislenu cjelinu. Sve ovo govorim da bih opravdao to što seriju ostavljam neocijenjenom, jer je u ovom trenutku ne bih nikome preporučio, ali nikome ne mogu ni reći “gle, čak i Bilićeva ‘Hrvatska za pet’ ima više smisla od ovog”.
“Twin Peaks” se otvara scenom Dalea Coopera u Crnoj kolibi, točno tamo gdje je stala prije 25 godina, riječima Laure Palmer kako se vide ponovo za 25 godina. Od tog trenutka se vežu različiti, narativno potpuno nepovezani motivi, scene iz sadašnjeg Twin Peaksa, tajanstvena soba u New Yorku u kojoj je staklena kutija snimana kamerama iz svih strana. Cooperov doppelgänger ili zli Cooper koji luta po zabitima Amerike.
Zatim, tu je ubojstvo u Južnoj Dakoti koje budi nadu da će serija krenuti nekom pričom koju ćemo moći pratiti. Ubojstvo je slično onome Laure Palmer, no sad je riječ o dvostrukom ubojstvu jer su izmiješana dva tijela, točnije - ženska glava je na muškom tijelu. Kao i u Twin Peaksu, ubojstvo otkriva perverzno i brutalno naličje američkog predgrađa, one lijepe Amerike u kojoj svatko ima pravo ostvariti svoj san, a koje Lynch tako učinkovito razara s neviđenom dozom cinizma. U ovom slučaju rečenicom supruge mirnog čovjeka iz predgrađa kojeg dolaze uhititi zbog tog ubojstva, koja policajcima objašnjava kako nije u redu da ga uhite “jer dolaze nam gosti na večeru”.
No čim stvari krenu nekim normalnim narativnim tokom, Lynch ubacuje novi bizarni motiv, novi čudnovati lik ili vizualno raskošnu scenu iz noćnih mora punu naizgled znakovitih simbola. Nabacujući tako motiv na motiv, lik na lik, ne dajući nijednoj priči da se razvije, budi sumnju da će se sve to ikad moći sklopiti u priču. Kažem sumnju, ali znatiželju istovremeno, a pritom treba uzeti u obzir i to kako bismo, da je riječ o bilo kojoj drugoj seriji i bilo kojem drugom autoru, već odavno zaključili kako nas taj čovjek zaje... Lynch i Frost očito su dobili slobodne ruke.
Vjerojatno ne bi ni pristali snimati seriju da nisu imali potpunu slobodu, no mnogi bi, uključujući mene, bili sretniji da im se iznad glave našao producent koji bi svako malo rekao: “Dečki, zaigrali ste se, ajmo malo snimati seriju, a ne vaše LSD-ovske kalambure”.
Primjerice, u jednoj epizodi punih dvadeset minuta nema gotovo nikakvog dijaloga, a radnja je potpuno besmislena, ali snimljena maestralno u maniri eksperimentalnog filma. Majstorski, ali besmisleno. Pa onda nostalgične scene u baru u kojem se pojavljuju stari likovi iz Twin Peaksa. Pa onda opet bizarno lupetanje ni o čemu.
Twin Peaks je 90-ih bio uistinu nešto novo, spojio je sapunicu i detektivsku priču, horor i komediju, bizarno i mistično smjestio je u običan tradicionalni američki gradić, spojio je umjetnički redateljski izričaj s komercijalnom televizijom i pritom utjecao na bezbroj vrhunskih serija koje smo od tada do danas mogli gledati. Gotovo svi svjetski mediji uoči emitiranja novih “Twin Peaksa” pobrojili su što je sve ta serija značila, a mnogi su podsjetili što smo sve u njoj vidjeli, što je ostalo neriješeno i na što treba “paziti”.
No svijet devedesetih bio je bitno drukčiji nego svijet danas. Pogotovo svijet serija. One su postale ozbiljne, vrhunski producirane, vrhunski napisane, uhvatile se u koštac s teškim temama, razbile tabue i dramatski ugrozile film, koji je u međuvremenu postao stupidno nabacivanje specijalnim efektima bez smisla. U takvom svijetu serija ovakav “Twin Peaks” teško može igrati bilo kakvu značajnu ulogu, iako mu kritičari pišu panegirike, a ocjena na IMDb-u je, doduše na malom uzorku, iznimno visoka.
James Poniewozik u New York Timesu kaže kako je “Twin Peaks” 90-ih gledatelje prikovao uz ekran s dva pitanja: “Tko je ubio Lauru Palmer’” i “Što ja to, do vraga, uopće gledam?”, dodajući kako sadašnja serija nema prvo pitanje, ali je zato ovo drugo pitanje dovoljno jak oslonac. Ja bih rekao da se ustvari treba zapitati: “Zašto bih uopće ovo gledao? I mogu li gledati nešto bolje?”.
Na prvo pitanje nemam odgovor, ali na drugo imam: Da, možeš gledati dosta toga što je bolje.