Cedevita može pobijediti Maccabi, Borna Ćorić Rafaela Nadala, a rukometaši Zagreba Kiel. Kako, ne znamo, ali uspiju. Dinamu se tako nešto ne može dogoditi. Čak ni slučajno. Oni su redovita mušterija svima.

Dinamova priča svake je godina ista. Na nekoj trgovačkoj akciji u šoping centru povoljno se kupi trener, nabavi se fenomenalni stoper, vrate se jedan ili dva bivša reprezentativca, eto, nema im ni 40 godina, i krene se u Europu. Još kad se, po mogućnosti, neki od novpridošlih usporedi s nekom stranom zvijedom, kao što je Mamić Taravela prozvao Sergijom Ramosom, eto momčadi.

Do skupine se, to se podrazumijeva, prolazi bez velike muke. E, sad, tamo, u skupini, malo se ipak kalkulira, razgovara... Valjalo bi izbjeći Manchester City, možda Liverpool, ali ove potonje ne nužno. Nije to onaj Liverpool iz 80-ih. Dajte ljudi, molim vas, pa nekakva Aston Villa ih je pobijedila, gdje neće Dinamo. Malo se stisne, vani se uzme koji bod, doma sva tri i, eto, Dinama u četvrtfinalu. A tamo, znate kako je u nogometu, sve je moguće u dvije utakmice. U polufinalu samo treba napasti visoko, ostaviti srce na terenu pa, ako se i izgubi, Bože moj, nije sramota ispasti u polufinalu Lige prvaka.

Mjesec dana poslije nesuđeni polufinalist Lige prvaka izgubi od neke moldavske momčadi čiji je gazda gostioničar ili, u boljem slučaju, od momčadi koja nema ni pomoćnog trenera pa igrače uoči utakmice zagrijava kapetan, dok se centarfor bori s mamurlukom.

I stigne studeni, a Dinamo se riješio europskih obaveza i koncentriran je, a na što drugo, nego sljedeću europsku jesen. Zna se cilj. Korak više. A ako je lani bilo polufinale... Naravno, kako ne bi bilo nesporazuma između sportskog direktora i trenera, najbolje je oba posla povjeriti jednom čovjeku. Siroti Steve Jobs je poslovođa kvartovskog dućana u usporedbi s poslom Zorana Mamića.

Sve te Dinamove akcije, planovi i ciljevi neodoljivo podsjećaju na Pata i Mata, dvojicu simpatičnih likova iz animirane češke serije “A je to”. Sve oni dogovore, Pat pozove Mata, lociraju problem, smisle rješenje, no na kraju ispadne potpuno drugačije od zamišljenog. Pat i Mat simboli su šeprtljavosti i loše odrađenog posla koji svaki zadatak završe uz pozdrav laktovima: “A je to”. 

Ili - to je to. Gotovo. Ne znamo što bi Mat i Pat napravili da su dinamovci, no ni oni ne bi uspjeli pronaći rješenje. Sjeli bi na tribinu, desnom se rukom počeškali iza glave, pa vidjevši što se događa na terenu pokrili rukama oči. I zamišljeno se pogledavajući ispod oka procijedili: 

“Kaj je to Dinamo?”