Imaš četrdeset godina i sina od petnaest, teško je reći koji od vas dvojice više sanja da će mali igrati za Real. Komu bi ga dao?

A) Dinamu,
B) Hajduku,
C) Rijeci,
D) Osijeku,
E) Mamiću?

Imaš dvadeset godina, nema više roditelja u jednadžbi. Isto pitanje. Za koga bi potpisao?

Dok nacija urla na Modrića, klinci od deset, petnaest i dvadeset godina, željni, ako ne Reala, onda makar kluba iz sredine tablice francuske ili belgijske lige, i njihovi roditelji moraju odlučiti što će. Što god mislio o Modriću, pitanje je gdje si bio kad su on i tko već morali odlučiti s kim će probati izvući maksimum s kartama koje im je život podijelio. Gdje si bio kad je čovjek odlazio u Bosnu i Hercegovinu, gdje kad je išao u Zaprešić?

U bilo kojem trenutku rasprave, dijaloga ili monologa imaš pravo reći da Modrićev život nije tvoj problem. Ni život klinca koji eto baš ovih dana razmišlja kako da dosanja svoj san u močvari nije tvoj problem. Možda će i taj klinac za deset ili petnaest godina svjedočiti na sudu, možda baš u Mamićevu korist ili na njegovu štetu. Možda će iskazom najviše naštetiti sebi. Jer nikomu ne može vjerovati, jer se ne nada da će ga institucije zaštititi.

Mamić će se možda izvući, možda neće, ali on nije tema. Zapravo nije ni Modrić, koji je preživio što već mora preživjeti dijete koje se nogometom želi baviti u Hrvatskoj, proživio što već mora proživjeti igrač koji iz Hrvatske ide u klub iz kojeg se možda ide u Real. Najlogičnije na svijetu je da čovjek želi malo odmoriti. Uživati u slavi, novcu, slobodi koju je stekao trijumfiravši u utakmici u kojoj je bio teški autsajder.

Pitanje je što svatko od nas čini da današnja djeca i roditelji na pitanje za koga bi potpisali žele li igrati za Real ne odgovore da je Mamić ipak najbolje rješenje. Moj odgovor na pitanje s početka teksta – usmjerio bih sina u drugi sport. Ako bi mali baš htio igrati nogomet, e to bi bila muka roditeljska.