Igra se svjetsko prvenstvo, mjesto radnje je Francuska, na Hrvatsku nitko ne računa potpuno ozbiljno, a prvi protivnik je potpuni autsajder... Zvuči poznato?
Da, definitivno zvuči, samo što je vrijeme radnje 19 godina poslije, a sport više nije nogomet nego rukomet. Ono što je 1998. za “Ćirine sinove” bila Jamajka, za “Babićeve ranjenike” je Saudijska Arabija.
Prva prepreka na putu prema nečemu velikom, važnom, za pamćenje.
I nogometaši su tog slavnog ljeta imali problema s ozljedama, Alen Bokšić je otpao, Slaven Bilić je u Francusku išao s “jednim i pol” kukom, a ozljede u još većoj mjeri danas muče rukometaše.
Nema kapetana Kopljara, nema ni Sliškovića, ozbiljno načeti su Stepančić, Mamić i Mandalinić, a vođa momčadi Domagoj Duvnjak je cijeli ukočen, danima nije mogao pošteno okrenuti vrat. Pa će za početak morati povući njegova zamjena Luka Cindrić.
- Šteta ako Dule neće moći, ali ja sam spreman. Zato sam i došao ovdje, da pomognem kad god bude potrebno - kaže Cindrić, koji je - bivši nogometaš!
Dečko koji je kao klinac nemilice trpao na travnjaku, danas to radi na parketu. Brz kao metak, pun energije, ali malo premlad da bi se dobro sjećao slavnih dana hrvatskoga sporta “made in France”.
- Rodio sam se 1993., imao sam pet godina kad su ‘vatreni’ harali Francuskom i sjećam se tih dana kroz maglu. Sad smo, evo, i mi ovdje, u toj istoj Francuskoj, bilo bi lijepo da se i o ovome još dugo priča - poželio je snažni Cindrić.
Igrali su nogometaši u Francuskoj i prošlog ljeta. Krenuli smo sjajno, bili senzacija turnira, na kraju je ispalo nesretno...
- Šteta, stvarno šteta. Opet su dečki igrali kao 1998., bio sam uvjeren da mogu do zlata, ali falilo im je malo sreće - kazao je Cindrić.
Bili su, doduše, i rukometaši već u Francuskoj, prošlo je od tad 16 godina, ali završilo je slično kao i u lanjskom nogometnom slučaju.
“Rukometni Portugal” bila je Ukrajina, konačni domet također osmina finala, a Hrvatska je ispala nakon produžetaka. Drugi pokušaj neka bude “vatreniji” od tog prvog. Počevši od Saudijaca, pa preko Mađara sutra, zatim Bjelorusa, Čileanaca, Nijemaca...
Pa sve do Pariza, do kraja, do medalje.
Allez, kauboji!