Gledam uvijek, pa sam gledala i utakmicu protiv Grčke. Gledala i molila Boga za mog Ivana, da mi ga ne udare, da mi bude zdrav..., priča nam Zlata Strinić (86), baka Ivana Strinića, koji se na velika vrata vratio u hrvatsku reprezentaciju i odigrao najbolju utakmicu za “vatrene” protiv Grčke.
Baka Zlata cijeli je život živjela u Lokvičićima pored Imotskog, no pod stare dane preselila se k sinu Petru, Ivanovu ocu, u novu kuću koju je obitelj podigla u Kučinama poviše Splita.
Idilu krajolika s dvije kuće u bloku, jednom za Ivana i njegovu obitelj a drugom za roditelje i baku, narušava tek potpuno izgorio okoliš.
Dragocjeni trenuci kad su skupa
Ljetos im je plamena stihija stigla na samo nekoliko metara od kuća.
Nasreću, šteta je nastala samo na maslinama i lozi, obitelj i imovina su spašeni.
Pred kućom nas je dočekao Ivanov otac Petar s unucima, Ivanovom djecom Martom (4) i Petrom (3).
- Njima se uvijek obradujemo. Žive u Italiji, pa je svaki trenutak koji su kod nas dragocjen i nastojimo ga provesti skupa - kaže Ivanov otac Petar, koji se sa suprugom Zlatom brine o djeci.
U kući nas je dočekala njegova majka, Ivanova baka, koja se vrlo dobro drži unatoč poznim godinama. Život ju nije mazio, ali 12 unuka i više od 20 praunuka najveća su joj radost. Ipak, Ivan ima posebno mjesto.
Nikad ne prođe nekoliko dana da se ne javi na telefon, da ne upita baku kako je, kako zdravlje...
- Moj Iko vam je moje zlato, dobar mi je kao i ostali unuci i praunuci - kaže ponosna baka, koja redovito gleda Ivanove utakmice.
- Gledam vam ja Hajduka i Hrvatsku i kad Ivan ne igra, kako ne bi onda gledala kad igr?! Drago mi je pogledati, ali uvijek se bojim da ga neko ne udari, zato se prije svake utakmice pomolim Bogu za njegovo zdravlje - kaže baka.
U novouseljenoj kući Strinićevih zidovi su ukrašeni mnogim slikama, a većinu je naslikao Ivanov otac Petar.
- Dugo sam radio u marketingu Dalmacijavina, a slikanje je moj hobi i strast od djetinjstva. Sad kad sam u mirovini, imam puno više vremena, pa više i slikam - pokazuje nam ponosno svoje radove, među kojima i grafiku s likom uspavanog Ivana, umornog nakon treninga, i platno na kojem je ovjekovječio lik sina u dresu Hajduka.
Otac slikar, sin nogometaš
- Igrao sam i ja nogomet u Splitu, ali nisam bio dobar kao Ivan. I u njega su mnogi sumnjali, morao je kao mlad u inozemstvo jer ga u Hajduku nisu odmah prepoznali, pa je vrlo rano otišao trbuhom za kruhom. A valjda nam je to u obitelji, tako su mu i djed i pradjed išli na rad u Njemačku da bi prehranili obitelj.
Ivan je jako brižan, pravi obiteljski čovjek, koji se roditeljima i baki redovito javi nakon svake utakmice. No odnedavno prvi slušalicu uzimaju Marta i Petar.
- A zna mi biti teško, pogotovo ako nije dobar rezultat, no kad čujem njih dvoje, sve je lakše podnijeti. Kad mi kažu: ‘Tata, gledali smo te na televiziji’, to je ipak nešto posebno, uvijek se obradujem - priznaje nam Ivan, presretan što se vratio u krug reprezentativaca.