Prvi put čuvši da Mišković želi preuzeti HNS šalio sam se da će mu prvi zadatak biti dokazati da nije Mamićev igrač. Pročitavši da dio prihoda Saveza namjerava namaknuti skretanjem love iz proračuna, dakle institucionaliziranom otimačinom, više se nisam šalio.

Bilo bi dobro da Mišković pokaže da je, uopće, igrač. Ne nečiji, nego svoj. Naš, moj. A mi smo porezni obveznici. Bilo bi dobro da pokaže da je igrač svojeg, našeg doba, a ne prošlosti.

Ideja je konačno napustiti praksu iz socijalizma. Ne riječima, deklaracijama, ideja je nogomet prevesti u tržište – djelima. Ako je cilj pronaći političara ili menadžera koji ima bolji ulaz kod političara pa će dio love neke djelatnosti skrenuti u sport, bilo da je riječ o porezu ili paraporezu, onda nogometu ne treba Mišković. Pa od Plenkovića na niže ima na desetine i stotine boljih. Koji neće morati lobirati kod sebi sličnih, nego će sami provesti odluku. 

Traži se čovjek koji će Savez i lige voditi tako da im ljudi novac daju – dragovoljno. Nikakve boravišne pristojbe. Nikakve kladionice. Hajde, sjednite za stol pa na tržištu provjerite koliko kladionicama vrijedi korištenje imena hrvatskih ligaša. Čisto da vidimo koliko su kladare spremne platiti da u ponudi imaju nacionalnu ligu, ako to uopće moraju plaćati, a kod koje cifre bi se naprosto zahvalile i zarađivale bez Dinama i Lokomotive u ponudi.

Krajnje otvoreno. Hrvatski nogomet gledam koliko moram. Pristajem ga platiti točno koliko ga gledam. U Miškovićevu programu mi se ne sviđa namjera da nogomet naplati i ljudima koji ga ne gledaju. Čak i onima kojima se hrvatski nogomet gadi. Djecu plaše nogometom.

Naravno, podržavam guranje zakona koji bi nagrađivao investicije u sport. Podržavam sve što smanjuje poreznu presiju koja je u Hrvatskoj zapravo na razini represije. A u nečemu sam ekstreman. Čovjek je lijepo rekao da je 85 posto od 230 tisuća registriranih loptača mlađe od 18 godina. Svu proračunsku lovu za sport bih njima dao. Svu. Odrasli neka sami plate svoje loptanje.