Na Kelavi, Vidi, Kovačiću i Špeharu Dinamo treba graditi budućnost. OK, prva trojica su jasna k'o dan, za Špehara još treba vidjeti, no kladim se da će bliska budućnost pokazati da je “mali” čovjek za Dinamo. Mamić je i prije signalizirao da je gladan vječnosti, no nakon spašavanja Cibone više je nego očito da je na kraju puta od dečkića koji se doselio u veliki grad i sanjao zvijezde. Znate kako to ide... Ako počneš gotovo od nule, u početku ne biraš sredstva. Snalaziš se. Krene li te, imaš nešto para, pa malo više, pa se od čišćenja snijega na stadionu - sreći nigdje kraja jer Ćiru gledaš iz blizine - vineš do apsolutnoga gazde Dinama. I onda si u smrtnom strahu da ćeš s Dinamom napraviti i rezultat, a svejedno te, užasa li!, neće poštovati. 

Tko god poznaje Mamića, zna da ga jezivo ždere što ga mase ne poštuju, i kladim se da će sve učiniti da to promijeni. Mislim da bi za skandiranje 50.000 ljudi “Zdravko, majstore!” pristao umrijeti jutro poslije. Ili ako ne baš jutro poslije, za tu bi se čast dao ispregovarati datum. Četvorica iz prve rečenice, pa Tomečak, jedan od rijetkih koji ne centrira bez veze. Inače je definicija centaršuta: lijepo zavrnuta lopta koja pada između peterca i penala, nebitno je ima li tamo tvojih suigrača. No Tomečak to radi drukčije, a koji put Dinamo bi dobio smisao tek nakon njegova ulaska u igru. Onda Badelj, to su već šestorica za viziju. A definicija vizije bila bi: ostanak u Zagrebu sve dok momčad rezultatom u Europi, još bolje u Ligi prvaka, ne zasluži da je navijači na rukama odnesu na aerodrom, odakle bi svatko otputovao u koji već klub.

Dinamo ima momčad, ima i lovu, zbog koje ne mora prodavati, a eto, kladim se da će Dinamo konačno imati i Mamića na svojoj strani. OK, neka proda Sammira. Zbog očitih koristi.