Zvižduci koje je Jurčić otrpio zbog igre ništa su prema onome što bi morao otrpjeti da Dinamo nije prošao dalje. Zato mislim da bi pljesak bio idealna mjera nakon ove faze natjecanja. Prerano je i za ovacije i za zvižduke jer ničim nisu ni zasluženi. Hajde, dalo bi mu se zviždati zbog svadljivosti.

Ne vjerujem Berlusconiju da je ponosan što Ancelotti nakon 3-0 u finalu Lige prvaka nije čuvao prednost. Tješio čovjek samog sebe, a usput kupio jeftine bodove i kod svojih i kod ostalih navijača. Ali budimo ozbiljni, razuman čovjek želi naslov. Bio to finale Lige prvaka ili pravo da u dvije utakmice izboriš nastup u Ligi prvaka, razuman čovjek želi uspjeh. Zato mi se sviđa što se Jurčić ovaj put nije trudio svidjeti publici igrom.

Jurčić ima dva grozna tereta na leđima. Mamića, tu se sve podrazumijeva. I Vahu, jer će se morati namučiti da pokaže kako je ova momčad njegova, a ne Vahina. Da nije blebetao, ne kao pubertetlija nego kao neka alapačica u drugom srednje, vjerojatno sad navijači ne bi govorili da Dinamo ima sjajnu momčad.

Ali šteta je što nema trenera. Navijači zazivaju Kranjčara. U svakom slučaju, ove sezone Dinamo nije igrao sa suparnikom koji bi ga natjerao da pokaže sve što zna ni sa suparnikom koji bi bio toliko dobar da bi ogolio sve Dinamove mane, pokazao nam zapravo što to sve Dinamo ne zna. Možda čak ni sama momčad o sebi ne zna dovoljno da bi se mogla kladiti oslanjajući se pretežno na činjenice, a ne na emocije.

No što se i klađenja i same igre tiče, nakon europskih izleta Splita i Hajduka, jedva čekam utakmice Split – Dinamo i Split – Hajduk. Utakmica Dinamo – Hajduk više me ne zanima kao prije. Zato što Split ne zna puno, ali ono što zna, radi vrlo dobro, bolje od Hajduka. 

I teško da bi se itko usudio reći da Split nema trenera.