Kako sam napisao prije nekoliko godina, najvažniji gol u karijeri Jelavić je zabio otišavši iz Hrvatske u bijeli svijet. 

Ondje nema nikakve sumnje u protekciju, ondje ga nitko ne može optužiti da igra jer ga netko gura. I, frajer zasad pobjeđuje konkurenciju, zabija u sve boljim klubovima i izgleda otprilike kao što je Ivica Kostelić izgledao mirno gledajući kako cijela Hrvatska slavi Janicu. Izgleda svjestan koliko vrijedi i koliko će vrijediti u budućnosti. Motiviran da ti pamet stane, željan nove slave, a na faci mu piše da ga sve što je dosad napravio, u usporedbi s planovima, baš i ne fascinira, nekako mu se sve to podrazumijeva. Mi u 24sata alergični smo na nametanje igrača ili cijele momčadi izborniku, no mirne duše kažem da bi mi, da sam izbornik, Jelavić bio prvi napadač. 

Zato što stalno zabija, i zato što, znajući da igram protiv Španjolske i Italije, a znajući i kakvu ekipu imam, znam da mi zapravo treba malo čudo da odigram ‘nulu’ ili pobijedim. A ako se i od koga može očekivati čudo, mislim da se od Jelavića može. Naravno da se može slomiti pod pritiskom, može se reći da stavljanje novog igrača u momčad zna poremetiti igru, ali sve što imam reći u obranu svoje teze je da je Šuker na onoj utakmici, kojoj iz emocionalnih razloga nećemo spominjati ‘ime’ ni rezultat, tako fino dodao Bokšiću, da ti pamet stane. 

Ili znaš ili ne znaš. Dobro, ima nešto i u uigranosti momčadi. Ali ako će te nešto spasiti protiv Španjolske i Italije, to neće biti uigranost. Na kraju krajeva, pokojni Ćosić je do groba zadužio generaciju davši mladima da spiskaju SP u Španjolskoj ‘86. Gledam tu skupinu, Španjolska, Italija... Postoji li natjecanje na kojemu ima smisla investirati u budućnost, onda je to Euro ove godine.