Mamić nije ni blizu Canjuge. Nije igrao Ligu prvaka, a koliko god se navijači trudili da ga otjeraju, ipak se, što je u Canjugino doba bio slučaj, ne raduju Dinamovim porazima, to jest nakon najbolnijih poraza ne govore da su tužni, ali eto, bar se ni ljudi koji vode klub ne vesele i neće dobiti bodove kod Tuđmana. 

Mnogi moji znanci ili stvarno vjeruju u Dinamovo prokletstvo ili samo iz štosa govore da ne možeš za gazdu imati Tuđmana, kojeg naslijedi Mamić, i čuditi se što sve one stative nisu sjele unutra, što su te i suci znali pokrasti, i tako to. Naprosto, kazna boga nogometa. Tako oni klađenje u Dinamo smatraju činom domoljublja, ili, ako klađenje na Dinamo, Hajduk ili koga već u europskim utakmicama nije izraz patriotizma, onda je to nekakva navijačka dužnost. 

Ali koliko, u misiji koja je godinama završavala loše, staviti na klub protiv kojeg se zbog ljubavi ili principa ne možeš kladiti? Je li dovoljno standardnih deset kuna ili je to pomalo uvredljivo? Pitam “koliko?” zato što cijena nije dokaz ljubavi, ali je dokaz vjere u uspjeh. Kad god bih se s ljudima zaposlenim u nogometu uhvatio u klinč zbog namještaljki, svi bi mi rekli isto: “Ako si siguran da je utakmica namještena, stavi, čovječe, ozbiljnu lovu na tu okladu”. Vjera. 

Kako se podbadanja bijelog i ostalih navijačkih tabora podrazumijevaju, vrijedi i pitanje: “Koliko staviti na novi Dinamov neuspjeh?”. Dokaze o većim uplatama od deset kuna molim fotografirati i okačiti na internet.

Mislim da na oltar, žrtvenik bogu nogometu, kao dokaz vjere u Dinamovo proljeće, čak i LP, ove sezone ima smisla staviti više nego inače. Ne zato što se nakon godina prokletstva i Dinamu mora otvoriti, nego zato što je Dinamo možda skupio kritičnu masu iskustva i kvalitete za uspjeh. Nije baš sad ili nikad, ali ovaj put bi mogao uspjeti.