Najpoželjniji klub na svijetu je Bayern. Najvrjedniji je Manchester United, Forbes ga je procijenio na 1,87 milijardi dolara. Skuplji od milijarde još su samo Real Madrid, Arsenal, Bayern i Liverpool. Međutim, u usporedbi s Bayernom svi su, pa i Chelsea, pijani milijarderi. Real je samo Ronalda platio 123 milijuna dolara, čime je nadmašio i Zidaneov i Figov transfer, pa je, kao i Barcelona, zbog golemih investicija u lako kvarljivu robu, izložen velikim rizicima. Bayern je sve vrijeme i investirao i trošio vrlo pažljivo, pa makar si time otežavao put do osvajanja Lige prvaka. Ali Bayern je uvijek “tu negdje”.

Nije riječ samo o Bayernu. Svi bundesligaši sjeli su za stol i dogovorili se da se neće utrkivati s Talijanima i Englezima, kao ni s Realom i Barcelonom. Odrekli su se najskupljih, to jest najboljih svjetskih igrača. Plan je bio nikad ne iznevjeriti njemačku nogometnu publiku, održavati kvalitetu Bundeslige i kult prvaka Njemačke, a u Ligi prvaka jednostavno parirati većim potrošačima najbolje što se može i nadati se najboljemu.

Tako, ne samo zato što bi Bayernovu grbu dobro stajala šahovnica, nego, nađu li se u finalu momčad koju je okupio beskrajno bogat čovjek, dakle momčad koja zapravo smije napraviti enormne gubitke jer gazda časti, i momčad čiji štedljivi vlasnik odbija potrošiti i ono što je zaradio, momčad koja godinama trpa novac u gradski i državni proračun kako bi svima bilo bolje, onda si ne mogu pomoći - navijam za Bayern.

Bilić kaže da ne može ne navijati. Igraju li dva trećeligaša koje prvi put vidi, mora odabrati stranu. Ja ne moram, mogu utakmicu gledati posve nezainteresirano za ishod i samo uživati u igri. Ali u slučaju Bayern - Chelsea ne mogu si pomoći, navijam za Bayern jer ne želim da se sve svede na novac.