Zato što je Ćirina ekipa imala ludu sreću u kvalifikacijama, i zato što je Asanović “pa’ kad je tribalo”, i da ne nabrajam dalje, mi svaku sljedeću hrvatsku reprezentaciju uspoređujemo s nečim što nije za usporedbu. Hej! Real je u Uefi svojim vezama isposlovao presedan Prosinečki, pravilo prema kojem igrači bivšeg Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije (sve to samo zbog Žutog), mogu ići na zapad mimo volje novonastalih saveza i njihovih klubova. 

Današnja repka takvog igrača nema. Nitko nije ni blizu Šukeru, zbog kojega je žrtvovan Bokšić, kojemu također nitko od današnjih napadača nije ni blizu. Jarni je jedan od najboljih braniča koji su ikad Zemljom hodali, a Šimić je u sezoni u kojoj je Milan osvojio Ligu prvaka odigrao 80 posto utakmica. Nitko iz naše obrane nije im blizu. Boban je u tome Milanu bio najbolji igrač talijanske lige, ni jedan od naših golmana još nije ni blizu Ladiću. Ta je generacija izrasla u ondašnjoj Jugoslaviji, jednostavno, imala je bolje uvjete za razvoj (na kraju krajeva, to se vidi i po tome što velik dio današnje reprezentacije hrvatski ne govori baš najbolje). Osvojivši SP u Čileu ‘87., najavila je za što je sposobna, pa ipak je cijeli svijet rezultat hrvatske reprezentacije u Francuskoj ‘98. smatrao čudom, senzacijom. Od interesa kapitala, manjka tradicije i tako dalje, deseci su i stotine razloga zašto ti dečki nisu bili predodređeni za uspjeh, a ipak su uspjeli. Sve nakon Francuske bila je realnost, koju bismo lakše primili da tog čuda nije bilo. Ovako…

Sve što je repka, s više ili manje sreće (stojim kod izjave da je peh koji je ta ekipa imala s ozljedama poput elementarne nepogode u poljoprivredi) napravila u Bilićevim godinama, također je tek realnost.

Prolazimo li Tursku? Pa naravno!