Rođeni da gube, žive da pobjeđuju. I pobjeđuju. Možda ništa nije teže nego dati sve što imaš, učiniti sve što je u tvojoj moći da, osuđen na poraz, ipak pobijediš, a izgubiti.

Koliko smo se mečeva nagledali. Mentalno labilni radije “predaju” meč nego da daju sve od sebe, a ipak izgube. Onima koji su sve probali, a izgubili, gledaš u očima očaj, ponor između želje da se nešto bude i svijesti da to nisu.

Psihologija zna da ništa nije teško kao prihvatiti sebe nesavršenog. I bit će da zato cijeli svijet navija da Atletico osvoji Ligu prvaka, i da je zato cijeli svijet navijao za Leicester, i za Chelsea da bi Leicester osvojio naslov. Mourinho nije mogao nagovoriti igrače svojih momčadi da rudare – više godina. A Atletico zasad igra za Simeonea. Svi su se ti igrači mogli pomiriti da nisu Messi ili Ronaldo i relativno udobno se smjestiti u stabilnim prvoligašima raznih liga.

Ali otprilike kako je tenisač Brad Gilbert opisao u knjizi “Winning Ugly” (u slobodnom prijevodu Ružne pobjede ili Pobjeđivati ružno), imali su hrabrosti izaći iz zone ugode bivanja simpatičnim sudionicima tuđih liga. Lakše je ne probati, ne iskušati svoje krajnje mogućnosti. Lakše je, ne možeš li Ligu prvaka osvojiti igrajući gospodski kao Real, odustati i ne pokušati osvojiti je igrajući kao Atletico. U stalnom grču.

Momčadima i igračima kojima Bog nije dao talent kao Messiju i Ronaldu, a nije im dao ni da u Barceloni, Realu, Bayernu ili makar PSG-u ili Cityju budu “klupski igrači”, mora da je najveći gušt pobijediti te i takve. Ali, da, za tako nešto moraš “iskrvariti”. Moraš staviti ego na panj.

I lako je samo navijati za Atletico (Leicester treba izdržati najmanje još dvije ili tri sezone da to bude to). Veći je štos živjeti Atletico u svojem životu. Nećeš biti ni Tesla, ni Pogorelić, ni Gates, ni Messi, pa ni Mlinarić. Možda nisi uspio ući ni u momčad ekipe iz kvarta.

Ali neće ti valjda krajnji doseg biti poistovjećivanje s Atleticom i Leicesterom?! Samo to?

Tko nije Messi, treba biti sam svoj Simeone.