Na tvrdnju da je Barcelona bolja za cijelog Messija, to jest da deset Barceloninih bez Messija vrijede kao jedanaest Manchesterovih, a cijeli Messi je prevaga za Barcu (ne i garancija da će pobijediti), moj frend kaže da analiza u startu ne vrijedi zato što prvi govornik sigurno ne uvažava da je Rooney i bolji i korisniji igrač. 

Kaže, Rooney bolje i više igra obranu, zadnji pas može dati veličanstveno kao i Iniesta, i graditi igru može kao Iniesta, ali je samozatajan, posve se podredio momčadi, pa se to ne vidi koliko bi se vidjelo da cijela momčad radi za njega, a što može u napadu poznato je još otkad je bio tinejdžer. Ukratko, kaže on, razvikanost, popularnost igrača je kao moda, a sad je u modi, najviše se “nosi” Messi, svijet previđa Rooneya.

OK, ako moj klub pobjeđuje, najbolje su utakmice koje su kao filmovi, ishod se zna, moj klub pobjeđuje. No isključimo li taj užitak, kojim su nas znali častiti Cibona i Zagreb u najboljim danima, najdraže su mi utakmice na koje se ljudi najmanje klade jer je ishod krajnje neizvjestan, ili se klade na male iznose, čisto da bude zanimljivije gledati. I dok nabavljamo pivo i čips, dogovaramo u čijem stanu ćemo gledati finale, možemo se zabaviti gotovo prešućenim, ali nezanemarivim pogledom na kraj sezone, mišljenjem da se United može nadigravati s Barcom, i u tom nadigravanju pobijediti. 

Ne pobijediti uhvativši Barcu na krivoj nozi u jednoj jedinoj utakmici, u kojoj je, kako se to frazira, sve moguće, jer favorit može pogoditi pet stativa, a autsajder jedan jedini put zapuca na gol i zabije, nego bi se dalo braniti mišljenje da bi Manchester izašao kao pobjednik i da se igra deset utakmica. Ne kladim se na pobjednika, ali eto, da bude zanimljivije, mislim, nadam se da će u finalu pasti najmanje tri gola.