Nije mogla u Dansku zbog ozljede, ali s njima je bila u mislima. Proživljavala je svaku obranu Tee Pijević kao da je njezina, slavila je svaki gol kao da ga je ona zabila, radovala se nakon svake pobjede kao da je i ona tamo. I poslije svake utakmice sve emocije, misli i razmišljanja stavljala na papir.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatice po povratku s Eura
A kada su je naše 'Kraljice šoka' vidjele na aerodromu... Teško je to opisati riječima. Eksplozija emocija. Golmanica Ivana Kapitanović nije mogla na Euro zbog ozljede, ali i ona je uživala u predstavama naših rukometašica i bila s njima u svakodnevnom kontaktu. Jedva je dočekala da ih vidi nakon osvojene bronce, prva se pojavila na aerodromu, a kada su je vidjele, sve rukometašice su joj odletjele u zagrljaj.
Kapitanović je tijekom prvenstva pisala kolumne za HRS, a posljednju, povodom povratka naših rukometašica u domovinu, posvetila je izvanrednoj Ćamili Mičijević. Neuništivi pozitivac naše reprezentacije, Ćana bez mana, koja se smije i kada ju boli. Nosila nas je kroz prvenstvo i u napadu, i u obrani, ali i u svlačionici. Glavna zabavljačica i duša ove reprezentacije, djevojka koja vedrinom, humorom i visinom od 194 cm odskače od drugih.
Rodila se u Njemačkoj u Heidenheimu, ali obitelj se, dok je još bila dijete, kada se sve primirilo, vratila u Mostar i ondje je počela svoju priču kroz mostarsku Lokomotivu i Katarinu.
Zbog daleko većih mogućnosti izabrala je Hrvatsku u kojoj je rasla kroz Zamet. U Rijeku se doselila u drugom razredu srednje škole i zadržala se pet sezona, sve dok nije prerasla hrvatsku ligu. I ponajviše zbog toga je izabrala i hrvatsku reprezentaciju.
U nastavku donosimo cijelu kolumnu Ivane Kapitanović:
Ispričala bih jednu priču. Istinitu. Nadasve nevjerojatnu. Nadam se da mi nijedna od cura neće zamjeriti, ali spomenula bih Ćamilu. Pročitali ste sigurno zadnjih dana puno članaka o njoj, dobri duh reprezentacije, težak put, Mostarka, dvije godine ozljede i još puno toga. Izdvojila bih je možda jer i sama prolazim period ozljede, ali najviše jer me njen put podsjeća i mogu ga usporediti sa putem brončane hrvatske rukometne reprezentacije!
Vesela Mostarka, emotivna jako prije svega došla je u hrvatsku reprezentaciju. Mnogo osuđivanja je prošla zbog toga ne samo ona nego i njena obitelj pri odlasku u Hrvatsku bez obzira što bosanska reprezentacija nije postojala. Naučili smo je himnu, to je bilo prvo što je naučila. Još u mlađim kategorijama sam joj rekla moraš znati himnu ako želiš igrati za Hrvatsku. Naučila je, odmah, na prvom okupljanju, bez pogovora, možda i zbog straha, možda i poštovanja.
Prošle smo mlađe kategorije, rodilo se prijateljstvo, nastavilo se niz godina i traje još uvijek. A onda jedan dan zadesila ju je ozljeda. Nazvala je u suzama, plačući i jecajući, “puklo je osjetila sam, puklo je…” Šest mjeseci borbe s koljenom, ostala je pozitivna Ćana bez mana u svakom trenutku. Slavili smo mjesece koji prolaze i željno iščekivali njen povratak. Prva utakmica nakon duge pauze.. iščekivanje, uzbuđenje… početak utakmice.. Ćamila na podu… koljeno!!! Šok i nevjerica, isto koljeno, drugi put zaredom! Zovemo, ne javlja se… danima se ne javlja… Svi smo zabrinuti, Ćamila u dalekoj Mađarskoj bez odgovora. Sigurna sam da je u tim trenucima dotakla dno svog života. Onako kako ja ne mogu opisati emocije ponosa i sreće kad sam je gledala cijelo ovo prvenstvo, tako se riječima ne može opisati njeno stanje tada, loše stanje. Ne mogu ni zamisliti što joj je sve prolazilo kroz glavu… Emotivna, krhka Ćamila zasukala je rukave, mentalno se izdigla iznad svoje uzastopne ozljede i drugi put zaredom posvetila se oporavku ozljede koljena.
Svi će reći što je drugo mogla… ali koliko ih se samo ostavilo rukometa zbog ozljeda. I ona je možda dok je po drugi put učila hodati razmišljala o tome, bilo joj je teško, iznimno teško, na rubu da poludiš…. Poludiš, ali prohodaš. Prohodaš, protrčiš, proigraš. I vraća se drugi put nakon duge dvije godine! Ona krhka Ćamila postaje čvrsta, stabilna osoba, potpuno novo izgrađena, a kako i ne bi, pakao je prošla. Sezona prekinuta zbog korone, još i to rekla je!!
Prima zanimljivu ponudu, jednog od najboljih klubova u Europi, mog i njenog aktualnog kluba, francuskog Metza. Govorili su: “Kapi, nije ona spremna za to, prevelik je to izazov.” Nisu vjerovali. Odgovarala bih im da mora igrat sa najboljima da se vrati kao najbolja. Imala sam potpuno povjerenje u nju. I nikad u ni jednom trenutku nije podbacila. I znala sam da neće. Znala sam da ce objeručke uhvatiti dobivenu priliku i dat sve od sebe da je ne ispusti i da ne razočara…
I evo je… najveća rukometna scena Europe. Europsko prvenstvo. Ne ispušta priliku i dovodi Hrvatsku do povijesnog uspjeha. BRONČANA MEDALJA! Ali nije ju osvojila samo Ćamila. Osvojilo je zajedništvo. Osvojilo je međusobno poštovanje i ljubav. I velika borba!
Ćamila koja je veliki prijatelj prije svega, prošla je sa mnom najljepše trenutke karijere, bila uz mene, uz moje rame (Final 4, najbolja rukometašica Hrvatske).. Prošla je sa mnom i ove godine najteži trenutak moje karijere, veliki šok i ozljedu. Rekla je da ne želi otići bez mene, da ne želi igrati bez mene, rekla sam joj da se ostavi mene i da tamo ide igrati sad za mene!!!
Tokom prvenstva poslala mi je poruku kasno u noći: ”Trudim se, trudim se i dajem još više nego što mogu, jer znam koliko bi se ti trudila!”
I to Vam je osvojilo medalju. Ni Ćamila, ni Tea, ni Vale ni Lara ni Keti ni Ana… nego borba jedna za drugu. Zajedništvo, ravnopravnosti i ponešto rukometa Gradili smo, gradili i sagradili. Sagradili smo broncu!! I nećemo dopustiti da itko to sruši. Nećemo jer želimo nadograđivati. I nadogradit ćemo! Ja, nadam se, u dobro poznatoj, prirodnoj ulozi. Hvala hrvatskom rukometnom savezu na ovoj novinarskoj ulozi koju su mi dodijelili ovo prvenstvo. Nadam se da nisam razočarala ukazano povjerenje. Kao što nisu ni One! Moje velike brončane cure! Hvala Vam!“