Nema dileme kako je za Joanom Carrillom, igračima i navijačima Hajduka besana noć, u kojoj su se svi redom pitali kako je moguće prosuti bodove u utakmici u kojoj si, čak i po priznanju protivničkih igrača i trenera, bio puno bolji i trebao zabiti barem pet komada. I to do poluvremena! Kako je moguće da momčad odigra tako zrelo i kvalitetno u prvom, a opet, s toliko pogrešaka i bez ideje u drugom poluvremenu?

I površna analiza otkrit će da je za prvi gol krivac Lopez, koji je, baš kao i u utakmici protiv Levskoga, potvrdio kako mu obrambeni skok baš i nije jača strana, a za drugi Juranović, koji je ničim izazvan asistirao usamljenom Puljiću. I treći zicer Intera bio je čist poklon Hajduka, pogriješio je Fomitschow...

Individualne pogreške se događaju, njih je teško predvidjeti i na njih utjecati, zato je nakon Zaprešića, puno važnije od traženja individualnih pogrešaka pronaći odgovor na pitanje zašto je izostala reakcija. Kako na terenu, tako i s klupe.

Između golova Intera Carrillo je uveo Šehića umjesto Savvasa, no to je očito bila planirana zamjena da se Grka odmori i sačuva za EL, a nakon izjednačenja mijenjao je napadački par, umjesto Pešića i Ohandze ušli su Said i Erceg. Figura za figuru, bez previše rizika i preslagivanja unutar momčadi, koja je evidentno padala.

Umjesto da dotuku grogirani Inter, goropadni i moćni Hajduk iz prvog dijela utakmice ostao je u svlačionici, a nakon izjednačenja, potpuno nestao s terena, iako se igralo još punih pola sata!? Što je razlog izostanka bilo kakve reakcije, odgovor bi morao dati Carrillo. Je li mu se momčad iz svlačionice vratila opušteno i s mislima o utakmici u Kopenhagenu? Je li u startu previše prošarao momčad igračima s klupe? Jesu li igrači bili umorni? Sve su to pitanja na koja bi Carrillo što prije morao ponuditi odgovor, jer, lekcije poput sinoćnje poprilično su skupe...