Nekako, ovo je ipak Hrvatska, najlogičnije bi bilo da Mamić postane vanjski suradnik. Titula bi mogla biti vanjski izvršni dopredsjednik. Ili, još bolje, da ne bude čak ni vanjski suradnik nego da samo naglas razmišlja... Mislim stvarno, pa ljudi biznisima upravljaju i iz zatvora, pa kako onda ne bi iz kafića tik do stadiona!? Da sam Mamić, nastojao bih se nagoditi s Duduom. Nije to samo jedna jedina parnica. Tko zna koliko bi igrača stalo u red i tražilo povrat novca ako Dudu dobije na sudu... Tu je i reputacijski rizik. Lova je lova, ali znate kakav je zapadni svijet, guši se u političkoj korektnosti, nekad nije zgodno da te vide u društvu s tipom kojeg tuži pet ili deset igrača koji su ga zvali drugim ocem.

Dalje, Mamić se nije sam stvorio, stvorio ga je sustav. On je dijete tranzicije, u kojoj su neki za kunu kupili tvornice, namjerno uništili proizvodnju, neki od njih su bili bar toliko korektni da radnike pošalju u penziju ili im daju dobre otpremnine, a onda su za opake pare prodali nekretnine zbog kojih su i počeli mračnu rabotu. Mamić s klubom koji nije morao kupiti igra Ligu prvaka. Nije on toliko kriv što se domogao Dinama, koliko su zakonodavci zaslužni što se novcem poreznih obveznika financirao privatni biznis.

Ostaje još oklada za ili protiv sistema. Komunizam je branio odlazak u inozemstvo prije 27. godine. I onda je bilo moćnika koji su omogućavali ili sprječavali ulazak u momčad. Ali za svih tih mračnih komunističkih godina nije zabilježeno da je itko od igrača tražio da mu doživotno plaća. Prosinečki je otišao u Real, Boban u Milan, a da nikomu nisu morali plaćati postotak od svih transfera. Ni Vukas ni Beara. Što mislite, kako će hrvatski sistem riješiti Mamićevo pitanje? Mamićeva Hrvatska ne može bolje od Titove Jugoslavije?