Na današnji dan prije 60 godina rođen je Ivan Gudelj, legendarni igrač Hajduka koji je legendom postao ranije od bilo kojeg drugoga igrača, još za života. O igračkom putu Ivana Gudelja zna se baš sve, od toga kako je iz Imotske krajine stigao u Split, kako se divio i odrastao s igračima one zlatne trofejne generacije Hajduka iz '70-ih godina prošlog stoljeća, kako je postao najbolji igrač i vođa njihovih nasljednika iz '80-ih, momčadi koju su uz njega predvodili braća Vujović, Slišković, Vulić..., koja je igrala polufinale Kupa Uefa...
Zna se i da je u bijelom dresu odigrao 362 utakmice i postigao 93 gola, kao i da je svoju zadnju utakmicu odigrao u 26. godini, kada je dobio žuticu i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja liječenja nije se više vratio na teren. Nogometni svijet Ivanu Gudelju nudio se na dlanu, bio je kapetan Hajduka i reprezentacije, čekao ga je bogati ugovor u Real Madridu... i onda se, u trenu, sve srušilo.
Mnogi bi na njegovom mjestu poklekli, digli ruke od života, pogotovo nakon što mu je zarana umrla i supruga, no ne i Ivan. Završio je trenersku školu, ostao u nogometu, posvetio se svojim dvjema kćerkicama, danas i unučicama i na svijet gleda s puno razumijevanja i optimizma.
- Rođendani su vrijeme kad se slavljenike daruje poklonima, ali najveći poklon je kad te netko nazove i pokaže da misli na tebe. Meni od jutros telefon nije prestao zvoniti. Uvijek sam govorio kako zdrav čovjek ima milijun želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. Pozitivno razmišljanje uvijek me tjeralo naprijed, za mene nikad nije bilo situacije koja se nije mogla prebroditi - kazao je Gudelj.
Prisilna karantena pada mu teško, ali je i te kako je poštuje.
- Marjan je mjesto na koje sam odlazio dva – tri puta u tjednu, šetao, razmišljao... Odlazio sam kad god je bilo moguće. Nedavno sam čuo jednu gospođu u prolazu, vodila je psa na uzici i pričala na telefon kako je ovo sve zavjera, kako virusi u stvari nisu opasni... Pomislio sam u jednom trenutku priči joj i ispričati priču o sebi, kako sam ja zaražen žuticom i što sam sve prošao u životu zbog toga, ali sam na koncu odustao. Nisam tip koji osuđuje bilo koga, ali ljudi bi doista morali biti pametniji i paziti što pričaju. Ja sam najbolji primjer da se bolest može dogoditi bilo kome...
Sportašima je poručio da budu strpljivi.
- Nema utakmica, nema treninga, sve se promijenilo... Ali sve ovo traje svega mjesec dana!? Zamislite kako je bilo nekad kad se išlo u vojsku po godinu, godinu i pol dana... Treba biti strpljiv i pozitivan, iz svake situacije nastojati izvući najbolje i pokušati biti što jači.
Danas, kad baci pogled unatrag, Ivan kaže kako mu je život proletio u trenu.
- Doista, proletio je kao u trenu, kao da sam još jučer bio u svom selu, s prijateljima se družio, ministrirao u crkvi s mojom prijateljem Vinkom Gudeljom koji je danas svećenik. Obojica smo maštali da ćemo postati svećenici ali je mene život odveo u nogomet. Sjećam se živo i kako sam stigao na Stari Plac, bio je to moj prvi odlazak u Split, u koji sam ranije bio samo na ekskurziji... Svi ti legendarni igrači, teren na kome su igrali moji idoli..., bilo je to ostvarenje sna. I kasniji sportski uspjesi, velike utakmice... i onda u sekundi ostaneš bez svega, započneš drugo poluvrijeme života puno borbe. Sve je lijepo opisano u knjizi Blaža Duplančića i filmu Tomislava Žaje, vjerujem da moja životna priča mnogima može poslužiti kao primjer.
Danas Ivan živi za svoje dvije kćeri Ivanu i Đanu, za dvije unučice Noemi i Gretu...
- Svaka obitelj ima svoj križ, kad misliš da si sve posložio, da je sve super, onda se dogodi problem s kojim se moraš znati nositi. Meni je u sportskom smislu jedino žao što ta moja generacija nije donijela više radosti našim navijačima, a mogli smo i te kako. Bili smo dovoljno kvalitetni da osvojimo par prvenstava i barem jedna europski trofej, ali, nije bilo zrnca sreće...