Stotine i tisuće svjedoka karaktera dale bi iskaz u Srninu korist. Od dječačkih dana do Hajduka, reprezentacije i Šahtara, jedan kroz jedan, sve je postigao pošteno. Nema šanse da se svjesno dopingirao. Ili mu je zlikovac podmetnuo ili je pogriješio netko iz kluba zadužen za prehranu, možda liječnička ekipa.

Ako ništa drugo, zbog njegove pomalo čudne lojalnosti Šahtaru - odanosti jače od dječačkih i snova odraslog čovjeka, realizirane igračine, žudnje da igra u klubu koji se bori za polufinale, finale i naslov Lige prvaka - logika ti kaže da nema šanse da bi taj uzeo doping.

Srnina nevolja više nam govori o nama nego o njemu. Sve je u čovjeku, pa tako i vjera u njegovo poštenje, pa tako i optužba da je varao. Tko sudi, prije će biti da sudi o sebi nego o Srni.

Ovdje se ne radi o političkoj korektnosti. Politički korektno je reći da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno ili naprosto stati na stranu svog čovjeka jer se to rulji sviđa. Ali više je od toga. Nije makar tko pao na kontroli nego ljudina čije ponašanje na terenu godinama nadilazi osjećaj dužnosti. To je američki kriterij za odlikovanje. Gdje život gura, ti vuci, gdje život vuče, ti guraj. U pogodnom trenutku se izmakni, napravi polugu i šopi ga o pod.

Ovo je prilika da HNS, na kraju priče o dopingu, kako god završila, organizira utakmicu za Srnu. Prihod neka ide u humanitarne svrhe. Srna neka odredi komu će se novac uplatiti. Neka se prijateljski loptaju najveće hrvatske zvijezde, koje bi dolaskom izjavile da vjeruju da je čist. S druge strane neka budu Srnini suigrači iz Šahtara i suparnici iz Europe i Ukrajine, koji također svojim imenom jamče da nije kriv.

I, na kraju, nije to utakmica kojom bi se oprostio. U svijesti navijača je otišao kad je, opet pošteno, rekao da je u reprezentaciji vrijeme za mlađe. Jednostavno, zaslužio je da mu 30.000 ljudi ili koliko ih već stane na Poljud ili Maksimir, tim redom, kaže da vjeruje da nije kriv. Ma najjednostavnije rečeno, zaslužio je.