Tako je to, shvatili ste već, s Hrvatskom. Ako postoji težak, brdoviti put, budite uvjereni da ćemo mi krenuti njim. Jer, zašto bismo pojednostavili kad možemo zakomplicirati? Ili, zašto bi naša posljednja utakmica bila revijalnog karaktera, kad možemo od nje napraviti spektakl?!
Scenarij iz Cardiffa već je viđen u ovim kvalifikacijama. Sjajan početak, briljantna akcija, gol, vodstvo, fešta... I onda ništa. Tako je bilo u Budimpešti, identično smo ponovili u Azerbajdžanu, pa, za one koji nisu gledali utakmice u Budimpešti u Bakuu, reprizirali smo i u Cardiffu. Izbornik Dalić odlučio se na Otok u vatru poslati mlade snage, pa su prvi put u A reprezentaciji zajedno od prve minute zaigrali Josip Brekalo i Nikola Vlašić, duet budućnosti. I upravo je taj dvojac najzaslužniji za vodstvo. Brekalo je ispremiješao Velšane, Petković ostavio za Vlašića, a ovaj zabio. I bilo je to sve što je pokazala Hrvatska.
Zapravo, nitko nije pokazao ništa. Perišić, Jedvaj, Kovačić, Petković, Lovren... Nitko ništa. Prvih 20 minuta bilo je ok, a onda nekako sporo, tromo, bezvoljno, nekoliko igrača bilo je preopušteno... Da na Kovačiću nije bio prekršaj kod gola Walesa, vjerojatno se ne bismo ni sjetili da je igrao. Perišić je bio daleko od lopte, Vlašić dobro krenuo pa stao, Jedvaj nije mogao točno dodati ni na dva metra, Lovren umalo napravio bespotrebni penal na početku utakmice... Za Ivana Rakitića kažu da je ušao u drugom poluvremenu, no to još moramo provjeriti.
Blijeda igra nije ono što najviše brine Zlatka Dalića, već nervoza i kartoni igrača. Domagoj Vida i Dejan Lovren ušli su u utakmicu s dva žuta kartona i umjesto da paze, dobili su ‘glupe’ kartone, Vida zbog nepotrebnog prekršaja, Lovren zbog još nepotrebnijeg prigovora. Jer, u situaciji kad imate žuti karton, a niste se plasirali na Euro, prigovarati sucu je doista bedasto. I sada, u 90 minuta koje će odlučivati o Euru, Dalić mora na mjesto stopera staviti Jedvaja, Perića ili Mitrovića. Možda i Benkovića. Možda i Ćaletu-Cara, no Dalić ga je prekrižio nakon što nije igrao za mladu reprezentaciju na Euru i teško da će ga vratiti.
Da stvar bude gora, prije sudačke nadoknade ozlijedio se i Luka Modrić. A to je ono što nas najviše brine. Jer, nekako ćemo već nadoknaditi Lovrena i Vidu, nadoknadili bismo bilo kojeg igrača, osim Luke Modrića. Za njega nema zamjene.
Brine i to što ne možemo spojiti dvije odlične utakmice. Jedna odlična, pa druga loša. Pa opet jedna dobra, pa loša. Jer, ruku na srce, u situaciji kad smo s pobjedom mogli osigurati Euro, očekivali smo hrabriju Hrvatsku, koja će dominirati terenom. Wales nije Španjolska ni Engleska. Uostalom, u momčadi im igra trećeligaški igrač. Šteta, jer Wales čak nije ništa ni pokušavao, a još veća šteta što nismo ni mi.
Ali, valjda ste u svim ovim godinama uz našu reprezentaciju naučili da ne ide ništa bez nervoze. Tako je bilo 1998. kad smo u dodatnim kvalifikacijama igrali protiv Ukrajine, pa 2004. u dvije utakmice protiv Slovenije. To nam nije bilo dovoljno dramatično, pa je još Igor Tudor morao dobiti crveni karton, u trenutku kad nam je trebala pobjeda. Pa 2012. i kvalifikacija s Turskom, 2014. s Islandom i crvenim kartonom Marija Mandžukića, i konačno 2018. Grčke...
Dečki i cure, ako ste mislili 16. studenog doći na Rujevicu, pa uz kokice i pivo, opušteno pratiti posljednjih 90 minuta, navijajte za Njemačku. Ili Španjolsku. Ovo je Hrvatska, tu nema lagano. Ali, bit će veći gušt. Vjerujte, nema ljepšeg osjećaja nego u posljednjih 90 minuta osigurati Euro, pa proslaviti u domovini.