Sjećate li se što se dogodilo 2. veljače 2003. godine? Ma, morate sigurno jer ta godina sve otkriva. Hrvatska je u Portugalu prvi puta postala prvak svijeta u rukometu, 12 mjeseci otkako jer bila zadnja u Europi. Iza Izraela! Ženski Portugal dogodio se skoro 17 godina kasnije. U Danskoj, 20. prosinca 2020., Hrvatska je osvojila prvu žensku medalju u povijesti! Pišemo taj datum zlatnim slovima.
POGLEDAJTE VIDEO: Slavlje rukometašica
Danska bajka, opisana i opjevana, završila je "happy endom" iz najljepših snova, snova za koje tamo prije dva tjedna nitko u Hrvatskoj nije mislio da se mogu ostvariti. Ili jesu? Da, pardon, jesu. One. One su vjerovale, njih 17 veličanstvenih djevojaka na čelu s čovjekom koji je također prije svih vjerovao da je moguće promijeniti europski poredak naglavačke. Nenadom Šoštarićem.
Hrvatska ženska reprezentacija osvojila je europsku broncu! Oh, kako li je to samo lijepo napisati. Ponosno. Reprezentacija koja je samo prije dvije godine u Francuskoj bila zadnja, 16., na europskom dnu, djevojke koje nikoga nisu pobijedile šest godina u Danskoj su doživjele kopernikanski obrat. Ču-do!
Napisali smo već njihova imena nakon što su prije pet dana ispisale prvu stranicu povijesti kada su pobijedile Njemačku i izborile polufinale. I opet ćemo. Sada i velikim slovima. LUCIJA, TEA, PAULA, DORA, STELA, ĆAMILA, DEJANA, LARISSA, DORA, KATARINA, TENA, ANDREA, ANA, JOSIPA, MARIJETA, VALENTINA I KRISTINA. Cure zbog kojih je hrvatski ženski rukomet opet živ. I sport. Jer od 1999. i srebrnih odbojkašica nijedna ženska reprezentacija u ekipnim sportovima nije osvojila medalju. Čuda se ipak događaju.
A pazite ovo. Te cure, te nama zlatne cure, u utakmici za prvu medalju nakon 21 godine nisu primile gol 15 minuta u drugom poluvremenu. Od koga? Od domaćina, od Danske, od reprezentacije koja je trostruki olimpijski, trostruki europski i jednostruki svjetski prvak. Hrvatska? Još ćemo jednom ponoviti. Hrvatska je osvojila prvu medalju u povijesti.
Ne možete se penjati na vrh ako niste nikad bili na dnu. To sada znaju i ove djevojke koje će morati tražiti sve moguće snimke drugog poluvremena. Jer to što su odigrale, to se neće zaboraviti. Tea Pijević od 40. do 60. minute primila je jedan gol. Ma ne ona, sve cure. Ćamila Mičijević koja je blokirala kao da igra odbojku, naša Ćana koja je u 25. minuti dobila laktom u oko. Uz veliku bojazan da će se tom brzinom oko i zatvoriti. Priznajemo da smo se odmah sjetili četvrtfinala Olimpijskih igara u Londonu kada je Andrea Penezić u 40. minuti stala na nogu Mirande Tatari, u trenutku kada smo vodili Španjolsku. A što Ćana napravi trenutak kasnije? Ćana se smije.
- Djevojke, raširite u napadu, budite strpljive - govorio je Nenad Šoštarić dvije minute prije kraja na 25-19, ujedno i konačnih.
Nije tada htio čestitati curama, ostao je do kraja profesionalan, kakav jest. Ali znale su one, slavlje je počelo i prije te dvije minute.
Rezervirali su im smještaj do 9. prosinca, tada su već trebale biti kod kuće, sada vjerojatno i u svojim klubovima. I bit će, 11 dana kasnije s broncom oko vrata.
Hvala, djevojke!