Sjediš pred TV-om usred lipnja, gledaš Slovence protiv Engleza i misliš: 'Ma, je li moguće da nismo ondje?!'. Pa još vidiš Urugvaj da se bori za finale SP-a i gruntaš: 'Eh, nekad smo i mi bili Urugvaj, a Šuker Forlan...'. I ne prođe mnogo vremena a već kreće nova sezona. Počinju Šibenik i Cibalia. Jedne “nalupaju” Ciprani, a druge Sjeverni Irci. Ali eto i Dinama. Nekako se iščupa protiv Kopra, ali već na idućem koraku neki Moldavci bace te u tešku depresiju. A Zeku niza stepenice. I još u Rumunjskoj Hajduk izgleda kao bugarska skupština, razbijeno i bez šanse. “Eto, to je hrvatski nogomet”, pomisliš. I dok za stolom u lokalnoj birtiji psuješ hrvatski nogomet, Mamića, Markovića, Svagušu ili slabašni HNL, sudbina ti zavalja jednu iza uha. Hajduk “natambura” Dinamo Bukurešt, jednako prođe i Unirea, a Ibričić zabija kao Messi. Dinamo na klupu dovede svjetsku marku, poigra se s momčadi koja je izbacila Montpellier i eto nam europske jeseni puta dva. OK, to možda i nije nešto ako vidiš da Partizan igra Ligu prvaka, ali nekako i nije više sve tako crno. Imat ćemo najmanje 12 europskih utakmica, u Hrvatsku stižu Villarreal i Zenit, s njima i Giuseppe Rossi, Marcos Senna, Marchena, Bruno Alves, Keržakov...
Razlog za euforiju? Možda baš i nije, ali tko će to objasniti Splićanima. Ljudi od sreće umalo zapale aerodrom, Špacu i Ibru dižu u nebesa, žale što im nije došao taj smiješni Juventus. A u Zagrebu? Tu se svi ugodno iznenade što Györ gleda 10.000 ljudi. Jer ekipa sa Sjevera je u Mosoru...