Los Angeles, 1. ožujka 2005. Zbog vremenske razlike budim se u tri ujutro, ne znam što ću od sebe. Moram napisati prvi tekst za svog novog poslodavca. Danas se radi prvi broj 24sata, novog dnevnog lista koji je trebao zatresti hrvatsku medijsku scenu. Razlog zbog kojeg sam doletio u Kaliforniju: hrvatska Davis Cup reprezentacija gostuje kod Amerikanaca. 

Predvođeni Andreom Agassijem, Roddickom i braćom Bryan, Ameri su planirali dogurati do kraja. Ali nisu dogurali dalje od Los Angelesa. Ne sjećam se više kakva smo mi novinari imali očekivanja uoči meča, ali danas, nakon 11 godina, to mi je ostao kao jedan od najnezaboravnijih tjedana u mojih skoro 20 godina sportskog novinarstva. Možda čak i više od onog tjedna u kojem se igralo finale u Bratislavi, možda zbog uloge autsajdera u SAD-u, zbog potcjenjivanja od strane domaćina i blijedih lica i očaja američkih teniskih fanova u nedjelju 6. ožujka.

Pogledajte video

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: 24sata/pixsell

Sve je počelo nekoliko dana ranije, na plakatima i promotivnim materijalima nigdje nije spomenuta Hrvatska. Tek američka zastava i poruka da SAD igraju Davis Cup. Protiv koga? Kao da je to bitno.

Gospodin Iskaznica

U šatoru za akreditkacije pružio sam gospođi svoju identifikaciju, velikim slovima pisalo je NOVINARSKA ISKAZNICA, nešto manjim moje ime i prezime. Nakon desetak minuta, gospođa mi pruža akreditaciju: "Here it is Mr. Iskaznica!" I tako sam ja kao gospodin Novinarska Iskaznica pratio jednu od najvećih teniskih pobjeda hrvatske reprezentacije.

Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Bio je to veliki vikend Ivana Ljubičića koji je najprije isprašio legendarnog Agassija u tri seta, s Ančićem šokirao nepobjedivu braću Bryan u paru, a potom u maratonskom meču u pet setova osigurao pobjedu protiv Andyja Roddicka. I sad me prolaze trnci kad se sjetim tih mečeva, pogotovo protiv pomalo iritantne braće Bryan koji su od svoje fantastične karijere napravili pravi šou i komercijalni spektakl. Bryani su iz seta u set sve manje revijalno trčkarali po terenu i gestikulirali, a sve više se nervirali i ljutili. Naši majstori su ih isprašili u četiri seta i doveli Amerikance na rub ispadanja. Trebao nam je samo još jedan bod u nedjelju, ako Ljubo zakaže, Ančić će imati popravni. Ali fantastični Ivan je tada ušao u seriju koja je potrajala sve do finala, kad je zadnjeg dana izgubio u pet setova protiv Dominika Hrbatyja. Tada je Mario Ančić imao popravni i odradio ga je savršeno.

Bahatost Amerikanaca je tada bila vidljiva na svakom koraku, ali u nedjelju su u nevjerici napuštali teniski kompleks, nisu mogli vjerovati da su ispali od jedne male Hrvatske. Ali Ljubičić i društvo nisu tamo bili sami, s tribina je stizala velika podrška američkih Hrvata, a u nedjelju su baš naše zastave zamijenile američke i pjevalo se "Večeras je naša fešta".

'Pola Hrvatske' preselilo se u Bratislavu

Nakon povratka iz Amerike bilo je jasno da ova Hrvatska može napraviti velike stvari. Četvrtfinale protiv Rumunjske u Splitu kao da je bila formalnost, iako su Rumunji poveli kad je Andrei Pavel dobio Maria Ančića u prvom meču. Završilo je 4-1 za naše. Izgubio je Ančić i prvi meč polufinala protiv Rusije, na istom mjestu u Splitu, samo u četiri seta. Opet je Ljubo čudesno uskakao, najprije u pet setova protiv Južnjija, a potom glatko u tri seta protiv Davidenka u nedjelju. U paru su Ljubičić i Ančić bili naprosto nepobjedivi. Od početka do kraja. Fantastična atmosfera u Splitu bila je samo uvertira za spektakl koji se spremao u Bratislavi.

Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL Imao sam dojam da se pola Hrvatske preselilo u slovačku metropolu, na svakom koraku naši navijači, pjesma, zastave, kockice... Tih dana u stopu smo pratili naše tenisače, Ljubo mi je uvijek bio fascinantan zbog te svoje odmjerenosti i smirenosti, do danas mi je ostao jedan od najomiljenijih hrvatskih sprotaša. Bio je pravi borac, radnik, uvijek maksimalno susretljiv i korektan. Nije njega previše lovila ta euforija, smirivao je situaciju, iako smo bili favoriti. Za vrijeme posjeta dvorcu u Bratislavi pričao sam s njegovim ocem. "Nemojte se bojati, dobit ćemo", govorio je. Kao i sin, tata Marko nije previše pričao, ali mu je svaka bila na mjestu.

Kako nam je marihuana pomogla?

A znate li kako je marihuana pomogla Hrvatskoj? Ne brinite, nisu naši tenisači "pušili travu", ali jest jedan od slovačkih tenisača. Njihov drugi reket Karol Beck upravo je u tjednu finala Davis Cupa suspendiran zbog pozitivnog nalaza na marihuanu. I tako je morao uskočiti limitirani Michal Mertinak, kojeg je Ančić glatko pomeo u odlučujem petom meču.

Hrvatska je reprezentacija, ciljano ili ne, tko će ga znati, smještena u luksuznu vilu u okolici Bratislave u mjestu - Chorvatski Grob. Sjećam se da smo umirali od smijeha svaki put kad smo dolazili na druženja s našim tenisačima. Na kraju je to umjesto Chorvatskog ispao Slovački grob.

Hrvatski navijači su imali svoju bazu u centru Bratislave, ne sjećam se više imena pivnice, ali tamo se od jutra do mraka pjevalo i navijalo, dolazili su tamburaši, poznati Hrvati, atmosfera je bila sjajna. A tek one večeri nakon što smo uzeli "salataru"... neopisivo.

Toliko mi je bilo dobro te sezone da sam se nekako nadao da ćemo se uskoro opet naći u takvoj situaciji. Godine su prolazile, već sam i izgubio nadu, ali Čilić i društvo su me opet učinili beskrajno sretnim. Finale u Hrvatskoj? Ta se prilika otvara jednom u životu i sad je tu. Idućih nekoliko dana Hrvatska je teniski centar svijeta. Neopisivo.