Ružna utakmica, s mnogo prazne igre, dodavanja koja nemaju drugi cilj osim plitkog osvajanja prostora, i nekim samrtničkim nogometom kakav se na ovakvim turnirima obično igra u onim posljednjim utakmicama u grupi, ako ni jednoj ni drugoj ekipi nije više važan rezultat. Ali ovo nije bila posljednja, nego prva utakmica. I još nešto, na sve prostranijem i širem ekranu kućnoga televizora, gledatelj kao da je bio žrtva optičke varke. Naime, koji god bi režiser prijenosa odabrao kadar, na kojem god se dijelu igrališta zaustavilo oko kamere, činilo se kao da je Marokanaca na stadionskoj ledini više. Kao da je u pitanju neka prevara, Marokanaca je u svakom trenutku bilo barem četrnaest, a Hrvata jedva da je bilo jedanaest. Fantastična iluzija, moguća samo na televizijskom ekranu. Na stadionu, negdje s visine tribina u koje su, kao u egipatske piramide, uloženi znoj, krv i kosti tisuća živih i postradalih robova, stvar izgleda drukčije, Marokanci se, naprosto, organiziranije kreću, s jasnijom idejom i s ciljem da se obrane od čuvenijih i boljih od sebe, i da nekim čudom zabiju gol. Drukčije se to nije moglo dogoditi, nego čudom, jer je bilo potrebno da neko dodavanje Hakima Ziyecha prođe kroz hrvatsku obranu i bude dočekano od nekog od njegovih inferiornih napadača ili slučajnih marokanskih prolaznika kroz hrvatskih šesnaesterac.