Legendarni hrvatski kapetan Zvonimir Boban danas je zamjenik glavnog tajnika Fife i kao takav cijenjen je diljem svijeta, čak i izvan nogometnih okvira.

No, većini je prva asocijacija na njega udaranje milicajca 1990. na Maksimiru za vrijeme utakmice Dinama i Crvene Zvezde.

VIDEO

U velikom intervju za švicarski 'Blick' dotaknuo se te teme:

- To je bio potez za slobodu, protiv ugnjetavanja. Režim nas je godinama gazio, a mi smo bili mladi i borili smo se za svoje ideale - rekao je Zvone pa opisao kako se našao u cijeloj situaciji:

- Ljudi govore, Boban je udario policajca, ali to je izvučeno iz konteksta. Policajac je tukao mladog dečka i ja to nisam mogao gledati. Od tada se nikada nisam potukao - rekao je Boban Švicarcima.

Postao je simbol otpora i zbog svega je izbačen iz reprezentacije tadašnje Jugoslavije pa je propustio Mundijal 1990. u Italiji.

- Nisam ja postao simbol otpora, ne moj udarac. Svi oni ljudi, koji su se tog dana branili, su simboli. To je bio ustanak svih. Ali ja sam bio Boban, Dinamova desetka, to je bila razlika - objasnila je 'desetka'.

- Mnogi tvrde da sam riskirao tada više nego ostali. To nije istina. Riskirao sam možda svoju karijeru, ali u onom kontekstu, to ne znači ništa - smatra Zvonimir Boban.

- Morate razlikovati, mi smo se protivili režimu, a ne Srbima. Mi smo u reprezentaciji bili prijatelji. Nikada nisam imao problema s prijateljima iz Srbije. Čak ni u vrijeme rata. Ne prihvaćam rasizam, rasisti su idioti. Hvala Bogu da je rat završen. Odnosi Hrvata i Srba su danas mnogo bolji - objasnio je situaciju u kojoj su Hrvati i Srbi nastavili igrati zajedno još godinu dana u reprezentaciji Jugoslavije.

Ipak, njemu je Hrvatska uvijek bila - sve.

- Ako me želite pitati jesam li uvijek sanjao kako pjevam hrvatsku himnu, jesam. Jesam li oduvijek želio igrati za svoju zemlju? Jesam. Hrvatska je bila moj san. Ali Jugoslavija je također bila moja momčad. Uvijek sam za nju davao sve od sebe - kaže Boban.

Danas s obitelji živi u Švicarskoj.

- Nisam imao vremena, prva godina u Fifi je bila kaotična. Ali naučit ću njemački. Ne želim da mi se djeca smiju za par godina, a i iz poštovanja prema Švicarskoj. Ovdje ima mnogo Talijana, Hrvata i Srba koji me prepoznaju, i poneki Švicarci razgovaraju sa mnom. No, uživam u miru, drugačije je nego u Italiji gdje me svi prepoznaju - kaže Boban.