Stvarno, deset godina sam čekao na još jednu europsku medalju. Sada je bila nešto sjajnija pošto je 2008. bila bronca. Mislim, apsolutno zasluženo. Već imam osam finala na europskim prvenstvima, rekao je srebrni Robert Seligman nakon sjajne vježbe koju je odradio skoro bez greške.
Svako dijete koje se počne baviti sportom sanja da jednog dana napuni svoje vitrine medaljama i odličjima kao ogledalo truda i znoja uloženog u uspjeh. Vječiti četvrti na europskim prvenstvima napokon je pronašao svoju zvijezdu vodilju i uhvatio tu srebrnu medalju na Europskom prvenstvu u Glasgowu, i to u 32. godini. To samo mogu oni najuporniji, a to Robert Seligman i je.
Robert Seligman rođen je 1.svibnja 1986. godine u Osijeku. Prvi put na konja s hvataljkama skočio je 1992. godine u malenoj dvorani u Osijeku kada mu je bilo samo šest godina. U to je vrijeme u Osijeku bjesnio rat i velika panika kad ne znaš hoćeš li preživjeti taj dan, srebrni gimnastičar je svaki dan hrabro kročio prema dvorani s ciljem svladavanja osnova gimnastike i to u jako teškim uvjetima s nedostatkom prave opreme.
Trenerima u gimnastičkom društvu Osijek nije dugo trebalo da shvate kakvog talenta imaju. S upornošću, srčanošću i talentom Robert je fascinirao sve, a njegov napredak je bio "nenormalno" brz. Ubrzo su stigla i odličja na velikim natjecanjima.
U disciplini kojoj je dao život, konju s hvataljkama, pobjeđivao je na mnogim međunarodnim turnirima i to u svim uzrastima.
To su naravno prepoznali i hrvatski stručnjaci te mu dodijelili trofej Kuna, trofej koji dobivaju nadarena djeca od kojih se puno očekuje u budućnosti. A Robert je taj trofej i zaslužio jer je bio nevjerojatan talent.
Seniorskoj konkurenciji predstavio se 2002. godine u dobi od 15 godina kada je postao prvi hrvatski gimnastičar koji je ušao u pojedinačno finale nekog seniorskog svjetskog natjecanja (OI, SP, SK), a ostati će upamćen kao jedini u povijesti koji je kao junior osvojio bodove na svjetskom seniorskom gimnastičarskom kupu A kategorije. I tu je sav znoj, trud i htijenje njega i njegovih trenera došao na naplatu.
Gimnastičar koji je trenirao u nehumanim uvjetima u izostanku financijskih resursa, a njegov klub je dao sve jer su vjerovali u njega, pa im se to na koncu isplatilo. Rusi i Nijemci koji toliko ulažu u svoje gimnastičare su mu gledali u leđa, to samo od sebe govori koliko trud može čovjeka daleko dovesti.
- Gimnastika je surov sport. U njoj nema drugog pokušaja. Pogriješiš li jednom, nema povratka. Otpada se masovno. Evo, u Antwerpenu je po disciplini prosječno bilo prijavljeno 160 gimnastičara, što znači da ih se ogromna većina, čitavih 95%, ne uspijeva probiti do finala - rekao je jednom Seligman.
Prvo finale na Europskim prvenstvima stiglo je 2005. godine,a tad je počelo to prokletstvo drvenih medalja. Počeo je tad još čvršće i još žešće trenirati, a glavni cilj bilo je Europsko prvenstvo u Lausannei i Olimpijske igra u Pekingu.
Europsko u Lausannei zapisano je zauvijek u povijest hrvatske gimnastike. Sva padanja i svi treninzi u teškim uvjetima napokon su se isplatili. On, osvojivši broncu, i Filip Ude, osvojivši srebro, donijeli su Hrvatskoj prve medalje u povijesti Europskih prvenstava.
Nadao se kako će zahvaljujući sjajnom rezultatu u Švicarskoj izboriti plasman i u Peking, no nažalost do toga nije došlo jer su u gimnastičkom savezu smatrali da postoje bolji od njega.
E onda se to prokletstvo drvenih medalja opet nastavilo. Na sljedećim Europskim prvenstvima Seligman je čak tri puta završavao na četvrtom mjestu. No, u Glasgowu je moralo doći sve na naplatu. Kao sjajan uvod pred pripreme za Europsko prvenstvo bili se Mediteranske igre na kojima je osvojio srebrnu medalju.
Na kvalifikacije je Robert došao pun motiva i tako odradio i vježbu. Završio je na četvrtom mjestu i rutinski se plasirao u finale.
- Ovo je osmo finale za mene na europskim prvenstvima. Eto, zadnja tri puta sam bio četvrti. Dat ću sve od sebe u finalu jer sam stvarno sjajno spreman i želim popraviti ocjenu barem za tri-četiri-pet desetinki u izvedbi. Samo ne želim opet biti četvrti - rekao je sjajni gimnastičar prije finala.
I došao je napokon taj trenutak za njega. On i konj s hvataljkama sami jedan na jedan. U glavi je ta silno spominjana drvena medalja i svi ti silni padovi koji su ga koštali uspjeha tijekom karijere. No, majstorski je Robert "pobijedio" konja i s ocjenom 14,866 napokon došao do te medalje pokazavši svoju izvrsnu mentalnu snagu.
- Ove je godine vježba baš 'sjela', koncepcija vježbe i način pripreme i psihološka priprema… Sve je sjelo onako kako treba i želim sad to samo podizati sve više i više jer vrlo brzo, za dva mjeseca, doći će nastup na Svjetskom prvenstvu u Dohi i već se okrećem tome. Jako sam ponosan i sretan jer sam uložio puno truda i rada u ovo - rekao je srebrni.
I to je to. Nakon toliko truda, nakon toliko davanja cijelog sebe u ono što voliš, nagrada je napokon stigla. Nema više te drvene medalje, nema više tog tužnog pogleda s mišlju da si opet razočarao. Šestogodišnji dječak iz malene dvorane ratom pokorenog Osijeka ostvario je ono što je sanjao. Slavi majstore, zaslužio se!