Glas mu je podrtavao i brisao je znoj s čela. Onako pritisnut između svih tih mikrofona, stajao je Lino Červar u predvorju hotela u Kölnu i nije se osjećao ni najmanje ugodno.
OK, tema su bili suci, ali negdje duboko u sebi Lino je znao, morao je znati da je tema zapravo on. Previše je toga u rukometu on prošao i zato dobro zna: ne pobijede li večeras Francusku, “kauboji” bi od borbe za medalje vrlo lako mogli završiti i predzadnji u skupini, što bi značilo da je on bivši izbornik.
Čelnici saveza sasvim sigurno neće stati iza njega, kao što nisu stali ni odmah nakon utakmice s Nijemcima.
U prvi red gurnuli su Lina. Znate kako to već ide. Tapšat će ga po ramenima, sve kao “u pravu si”. A onda ga šutnuti nogom da bi spasili sebe.
- Nisam mogao spavati, nisu ni igrači. Znate, neki su mi plakali u svlačionici - počeo je Lino, zapravo nastavio svoju “borbu s vjetrenjačama”, odnosno s IHF-om i sucima.
A to je utakmica koju sigurno, nigdje i nikad, nećete dobiti. Pa ipak, Lino je nastavio “jurišati na vjetrenjače”.
- Ma recite vi meni, kako to?! Kako to da isti, danski suci, već treći put sude Njemačkoj na ovom SP-u? Kako ne vide da njemački igrač napravi sedam koraka, a u rukometu su dozvoljena tri?! Ma kakav faul Karačića u napadu?! I još igrač koji se podmetnuo pod Karačića mora dobiti dvije minute! - govorio je Lino. I zaista nam ga je bilo nekako žao.
Taj veliki sportaš, olimpijski pobjednik i svjetski prvak znao je duboko u sebi da nije smio izgovoriti riječi “krađa”, “suci” i “zatvor” i da će ga sigurno kazniti, ali odlučio je na zalasku karijere reći što ga muči sve ove godine. Sudački lobi, kaže Lino, godinama kroji rukometni poredak i odlučuje tko će pobijediti. Mi bismo dodali, ne samo u rukometu, gospon Lino.
Ne samo u rukometu...