Uoči puta šivali su nam odijela po mjeri, samo kapetan Mićo Martić nije bio na mjerenju i on je nosio odijelo dva broja veće. U Frankfurtu smo presjedali i tamo proveli dobar dio života, 10-12 sati. I ondje su nam ostale stvari...
Sličnih priča, poput ovakvih iz Gvatemale tadašnjeg golmana reprezentacije Alena Jukića, jednom će se vjerojatno prisjećati i Dario Marinović, Franko Jelovčić i ostatak hrvatske reprezentacije. Samo, valjda do njihovog vraćanja filma na Uzbekistan neće proći 24 godine kao što jest od prvog i jedinog nastupa Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u futsalu. Grdović, Martić i ostali konačno više nisu jedina generacija na SP-u.
- Imali smo sreću da smo u Karlovcu igrali kvalifikacije. Mi smo bili amaterska reprezentacija, svi smo radili, studirali i igrali futsal usputno. Pratio nas je uspjeh 'vatrenih' u Francuskoj, pa su nas svi u Gvatemali prepoznavali po kockicama - kaže Tomislav Papeš.
I čak bili blizu uspjeha Ćirinih sinova...
- Brazil, Španjolska i Rusija bili su glavni favoriti. Mi smo turnir otvorili upravo protiv Rusije s Jeremenkom, tada najboljim igračem svijeta. Izgubili smo 2-4, a mogli smo i do remija. Dobili smo još Australiju 6-0 i Kostariku 4-1 te prošli u drugi krug. Otvorili smo ga protiv Španjolaca, kasnijih prvaka, sredili su nas 5-0. Potom smo nadigrali Nizozemce 5-2 i s Portugalom odlučivali za plasman u polufinale u kojem je čekao Brazil. Nažalost, izgubili smo 1-3 i osvojili peto mjesto - izlistao je cijeli rezultatski put Velimir Čarapina.
Osim što su futsalaši Gvatemale izgubili od Brazila 2-29, uz 120 udaraca Brazilaca (!), država u Srednjoj Americi bila je cjeloživotni doživljaj za sve, koji nisu pokvarili ni izgubljene stvari...
- Sletjeli smo u četvrtak, dva dana prije prve utakmice. Fifa nam je omogućila stvari koje smo nosili dok naše nisu stigle, taman nekoliko sati prije početka, pa možemo reći da je to razlog poraza, ha, ha. Ali bilo je zanimljivo hodati u odijelima i tenisicama dva-tri broja većima - nastavlja Jukić o anegdotama.
Dok su iščekivali stvari, trebalo je pripremiti plan B...
- U Gvatemali su ljudi visine 150-160 cm, s brojem noge 35, 36. Nismo birali modele, samo smo bili sretni da ima broja. I kada smo došli u hotel, skužili smo da nije 43 kako piše, nego zapravo 37. Vratili smo ih. Fifa nam je htjela dati žute fair-play majice da igramo u njima, ali otišli smo u trgovinu u kojem je bila Šukerova slika i hrvatski dresovi! Samo plavi, bez kockica. No ne Lottovi, nego od nekog drugog prozivođača, ali izgledao je poput originala. Kupili smo 15 dresova jer nismo htjeli Fifine majice, ali stigla je, nasreću, oprema - otkrio je vođa puta Boris Durlen.
Fizioterapeut reprezentacije bio je Čedomir Kuharić, koji je proživio sve i svašta, ali da je očekivao će uživo vidjeti Huga Chaveza...
- Došli smo u zemlju koja je 28 godina imala građanski rat. I sve je bilo puno vojske, naoružanja, i mi smo imali pratnju. I nakon pobjede izašli smo u grad, bilo je pola 2 u noći i odjednom je nastala strka, skupina ljudi ide prema nama. Žena koja nas je pratila rekla nam je da se ne mičemo. I pojavi se predsjednik Venezuele Chavez! Naš liječnik Davor Ostonić pružio mu je ruku i pozvao ga u Hrvatsku.
Tijekom trotjednog boravka u Gvatemali svakakve su ideje padale na pamet...
- Čuli smo da u Gvatemali postoje originalni Indijanci i htjeli smo otići tamo, sve smo organizirali i onda shvatili da je to mjesto udaljeno 800 kilometara, pa smo odustali - prisjeća se Tomislav Gričar.
- Ali zato smo brzo našli kafić koji smo pretvorili u privatni. Vlasnik je bio veliki Elvisov fan, imao je i njegovo odijelo u koje nismo stali, baš šteta da nemamo ni fotografije. Tamo smo praktički provodili vrijeme.
Vrijeme uoči utakmice za drugi krug protiv Kostarike Alen Jukić skratio je potragom za šampanjcem, uvjeren da će biti pobjednički.
- Kupio sam veliki i sakrio ga u torbu. Nekako sam ga dovukao do dvorane, ali izabrali su me za doping-kontrolu pa sam ga dao našem fizioterapeutu koji je na kraju pobrao slavu. Pitali su me što da smo izgubili. Ha, od tuge bismo ga već nekako riješili...