Za vrijeme tih 80 minuta život je stao. I u Novom Zelandu i u Južnoafričkoj Republici. A onda, nakon pobjede južnoafričkih ragbijaša 12-11 u finalu Svjetskog prvenstva, stotine tisuća ljudi izašle su na ulice diljem JAR-a slaviti veliki trijumf i četvrti naslov.
Pjevali su ispod spomenika Nelsona Mandele, krici oduševljenja čuli su se i iz bolnica, a kapetan Siya Kolisi rekao je:
- Ne mogu ovo objasniti. Toliko je toga lošega i ružnog u našoj domovini da se osjećamo kao posljednja linija obrane. Mnogi su bespomoćni, velike su podjele i mi ljudima dajemo nadu i radost. Sport je 1995. ujedinio naciju, da nije bilo toga i ljudi koji su se borili kako bi ljudi poput mene mogli nositi ovaj dres, ne bi bilo ni ovog uspjeha.
Dakako, govorio je o apartheidu i rasističkom režimu u JAR-u, zbog kojeg je, među ostalim, ragbijaška reprezentacija propustila prva dva SP-a 1987. i '91. jer JAR je bila pod međunarodnim sankcijama.
- Oni koji nisu iz JAR-a ne shvaćaju što ovo znači za našu državu, to je puno više od sporta. Naša država prolazi svašta i želimo svim sunarodnjacima zahvaliti na podršci i reći da je naša momčad pokazatelj da se sve može kad smo složni - dodao je Kolisi.
Britanski BBC opisao je to riječima da je Novi Zeland u finalu želio pobjedu, a JAR-u je pobjeda trebala.
- Dobivali smo snimke iz domovine, 62 milijuna ljudi bilo je uz nas, nevjerojatno! Moji su igrači ratnici koji vole Južnoafričku Republiku - zaključio je izbornik Jacques Nienaber.