Nekad su stariji znali kazati da nikad ne znaš gdje i kad te čeka sreća, a fizioterapeutkinju Mateu Radotović (26) sreća je dočekala posve slučajno, i to na radnom mjestu. Naime, 'Privatna praksa za fizikalnu terapiju Zlatko Kercel' u kojoj radi potpisala je ugovor s hrvatskim vaterpolskim savezom i njen šef je trebao s vaterpolistima na Europsko prvenstvo u Budimpeštu. No on je nedavno postao otac i nije mogao na put pa je tako priliku iznenada dobila Matea.
- Samo mi je rekao da se spremim i da za sedam dana idem s vaterpolistima na Europsko prvenstvo u Budimpeštu. Bila sam šokirana, moji su me odmah pitali hoću li ja to moći, ovako krhka i mala s ogromnim vaterpolistima... Ali sad kad je sve prošlo, mogu reći da sam se dobro snašla i da je sve prošlo bez ikakvih problema – kaže nam Matea, koja je prije odlaska na Europsko prvenstvo par puta navratila na popodnevne treninge, kako bi se ipak upoznala s igračima i stožerom i navikla na ono što ju čeka.
- Neki igrači su i ranije dolazili kod nas u ordinaciju na terapije, ali nisam uvijek ja s njima radila. A i terapije su jedno, a prvenstvo nešto posve drugo. Prije treninga i utakmica treba zagrijati mišiće, a nakon napora odraditi masažu i terapije po potrebi. Bilo je dosta posla, borili smo se s umorom, upalama mišića i tetiva..., uobičajeno, krpali smo se iz utakmice u utakmicu.
Obzirom da vaterpolisti važe za vrlo zgodne frajere, nismo mogli Mateu ne upitati što joj je momak rekao kad je čuo gdje i s kim ide.
- Ha, ha, ha... Pa to isto su me pitali i igrači. Ništa mi nije rekao jer ga nemam. Ali sumnjam da bi bio baš sretan da mu djevojka ode na put s 13 vaterpolista. Šalili su se igrači malo na moj račun, ali moram ih pohvaliti, stvarno su svi bili jako korektni, pristojni i profesionalni. Kad bi im nešto trebalo uvijek bi to bilo: ''Možeš li molim te...'' i ''Hvala...'', nikad: ''Ajde napravi mi...'' Osjećala sam se kao dio jedne skladne cjeline, za mene je ovo bilo sjajno iskustvo i voljela bih dok sam još mlada otići na još koje natjecanje. Ali isto tako sam svjesna da sam žensko i da ću jednoga dana zbog obitelji ipak morati 'stati na loptu'
Među sportašima uvijek ima 'maza' koji se vole masirati, ali i onih koji bježe sa stola... Među 'barakudama' nije bilo ni jednih ni drugih.
- Ma oni su svi vrhunski sportaši koji su već godinama u profesionalnom sportu i znaju kako stvari funkcioniraju, oni najbolje znaju i što im odgovara i što im treba. Nisu bili ni previše zahtjevni, ni komplicirani. Najviše posla je bilo prije i nakon utakmica, zagrijavanje mišića prije nego li krene rad s kondicijskim trenerom, i kasnije opuštanje i rješavanje problema ako ih ima, a uvijek ih je bilo. Vaterpolo je i te kako naporan sport pun kontakata i udaraca...
Za većinu nas je misterija kako krhka djevojka od 60-ak kila može okretati i izmasirati teškaša poput recimo Josipa Vrlića koji ima preko 130 kilograma...
- Bez problema, tehnika je u mom poslu važnija od snage, a ako treba negdje jače pritisnuti, pomognem se laktom. Ali nije bilo potrebe, nekima je i stisak rukom bio prejak... - kaže Matea koja je u mladosti trenirala karate.
- Roditelji su meni i sestri ostavili na izbor čime ćemo se baviti, izabrale smo karate zbog susjeda koji ga je trenirao. Kasnije su rekli da im je bilo žao što me nisu dali u rukomet koji je najpopularniji sport kod nas u Koprivnici, jer sam snažna i borbena pa bih sigurno uspjela. Kad sam preselila u Zagreb napustila sam i karate i posvetila se poslu... - zaključila je simpatična Matea.