A onda je, u posljednjim sekundama onoga vremena koje je sudac pridodao jednom i pol satu koliko se nogomet odvajkada igra, Garang Mawien Koul, osamnaestogodišnji napadač Australije, izašao sam pred gol. Drama se odigrala u djeliću sekunde, možda i u cijeloj sekundi, kada se u taj čas zbilo jedno porodično vrijeme o kojemu mi ništa ne znamo, jedan mladi život o kojemu su nam poznati samo neki osnovni podaci, a onda i ukupna povijest sadašnjosti, u kojoj i sami živimo, nastojeći da izbjegavamo nevolje. Rođen u Egiptu, kao dijete izbjeglica iz Južnog Sudana, crn kao najcrnja noć, kršćanin kompliciranog podrijetla, koje mi Europljani nemamo namjeru razumijevati, iz močvarne zemlje prebogate siromaštvom i očajem, Garang Mawien Koul odrastao je u Australiji i našao se u nedjelju 3. prosinca 2022. pred golom Emiliana Martineza, zvanog Dibu, inače vratara Aston Ville. I nije se uplašio taj mladić, znalački je udario po lopti, koja je mogla završiti u golu, i završila bi u nizu drugih prilika, ali ne i u ovoj. Emiliano Martinez obrano je lijevom rukom, jer je bio dobro postavljen i u tu je obranu uložio godine fizičkog učenja i ponešto od talenta. Ali uvijek u toj igri postoji i ozbiljan udio slučajnosti, kao što postoji i udio inspiracije. Kada se tako, sami jedan pred drugim, u posljednjim sekundama neke utakmice, zateknu napadač i vratar, a između njih je lopta, o mnogo čemu odlučit će vjera. I u toj vjeri, katkad, ponešto od životnog očaja. Mnogi su nesvrstani gledatelji, ni Argentinci, ni Australci, podijelivši pred ekranima svojih televizora tu sekundu, ili taj djelić sekunde s Garangom Mawienom Koulom i Damiánom Emilianom Martínezom Romerom, zvanim Dibu, refleksno stisnuli šake u pesnice i poželjeli taj gol. Zato što bi Australija izjednačila, zbili bi se produžeci, slutilo bi se još jedno autsajdersko čudo, ili bi utakmica barem duže potrajala.