Danas to nekome može djelovati kao teška budalaština, jer ovdje govorimo o klubu s 25 španjolskih i pet europskih naslova prvaka, gigantu koji je jedan od simbola povijesti nogometa, ali malo je nedostajalo da Barcelona - barem onakva kakvu je mi poznajem - jednostavno nestane! Da bismo ispričali tu priču, moramo se vratiti u drugu polovicu tridesetih godina prošlog stoljeća, u ratno vrijeme, u Španjolskoj posebno komplicirano...
Predsjednik Barcelone te 1936. godine bio je Josep Sunyol. Zaljubljenik u nogomet i svoj klub, ali i ljevičarski katalonski aktivist. A to baš i nije bilo pametno u vrijeme kad je počinjao španjolski građanski rat, kad je zemlju preuzeo zloglasni general Francisco Franco. Takve poput njega zli Generalísimo "rješavao" je po kratkom postupku. Pa je tako "riješio" i njega.
Godinu prije toga predsjednik Sunyol na klupu prve momčadi doveo je Irca Patricka O'Connella. U drugoj polovici dvadesetih kapetana Manchester Uniteda i irske reprezentacije, a u tom trenutku čovjeka koji je bio ono što je prošle sezone bio Claudio Ranieri. Čudotvorac. Samo je devet klubova u povijesti osvajalo Primeru, a jedan od njih je i Betis, kojem je to uspjelo 1935., u posljednjoj sezoni u kojoj je trener bio veliki O'Connell.
Kad je stigao poziv iz Barcelone, dvojbe nije bilo. Iako to nije bilo dobro vrijeme za živjeti u Španjolskoj, u željeznoj diktaturi generala Franca, ovaj "ludi" Irac nije ni pomišljao da ustukne. Na kraju prve sezone otišao je kući, u Irsku, a predsjednik Sunyol, svjestan situacije malo prije nego što će ga likvidirati, javio mu se s jasnom porukom:
- Ako se više ne želiš vratiti u ovo ludilo, potpuno te razumijem!
Otvorio tajni račun i otišao u Meksiko
O'Connell je samo odmahnuo rukom. I vratio se. Na klupu kluba koji je bio u teškom kolapsu, koji je ostao bez prvog čovjeka, kojeg je Francov režim sustavno pokušavao uništiti, kojem su bili blokirani računi... Povjesničari kažu da je u to vrijeme Barcelona bila na korak od gašenja, gotovo 40 godina nakon osnivanja, 1899. godine. Kad je O'Connell shvatio u kakvoj je situaciji, postao je još samo odlučniji. I krenuo smišljati rješenja.
Prvi potez bio je otvaranje tajnog računa u Francuskoj, preko kojeg je klub mogao kako-tako funkcionirati. To je bila njegova ideja, njegov projekt, koji se pokazao spasonosnim. Klub je zahvaljujući tom novcu opstao i nastavio funkcionirati. Također, O'Connell je pronalazio rješenja i kad su im zabranjivali igrati u Španjolskoj. Kupio je karte za brod i cijelu momčad Barcelone odveo je u Sjevernu Ameriku. Igrali su na turnejama po SAD-u i Meksiku, na taj su način uspjeli održati klub, momčad, kompletno funkcioniranje. I dočekati bolja, sretnija vremena.
Prevara ili promašaj? Penal kao etiketa...
O'Connell se u klubu zadržao pet godina, otišao je 1940., vratio se u Betis pa trenersku karijeru završio u Sevilli i Racing Santanderu. Irac u Španjolskoj u to vrijeme nije bila česta pojava, ali O'Connell je imao dobar razlog zbog kojeg se maknuo s Otoka. Naime, kao igrač Manchester Uniteda, bio je sudionik utakmice odigrane protiv Liverpoola 1915. za koju je dokazano da je namještena. Skupina igrača dogovorila je da ishod bude 2-0, a pri tom rezultatu O'Connell je imao penal. I promašio. I to za nekoliko metara. Unatoč tome, nije bio među kažnjenima, priča kaže da su mu na sudu povjerovali kako nije promašio namjerno...
Većina ostalih, naravno, nije "popušila" tu priču i O'Connell se više nije osjećao ugodno u Velikoj Britaniji. Novi dom pronašao je u Španjolskoj već 1922. i na Pirinejima ostao sljedećih 27 godina, sve do 1949. Prvo kao igrač, a zatim kao trener. I kao čovjek koji je jedan od spasitelja velike Barcelone. Sveti Patrick, ako se pita milijune i milijune navijače "blaugrane". A kad to napraviš, tko te više pita za jedan promašeni penal...
Kao igrač bio je jedan od najplaćenijih u svome vremenu, među prvima koji su zarađivali tad astronomskih tisuću funti, bio je sjajan i kao trener, ali umro je te 1959. praktički sam, bez novca, prijatelja, daleko od svih. Grob mu je negdje u Londonu, kažu priče, ali nije označen. Nitko ne zna gdje počiva čovjek koji je spasio Barcelonu.
- Patrick O'Connell? Nikad čuo... - rekao je nedavno irski izbornik Martin O'Neill kad su mu spomenuli zaboravljenu legendu.
I baš zato postoji društvo iz udruge koje se bavi očuvanjem uspomene na velikog O'Connela, u kojem je i Mike, unuk čovjeka kojeg su Španjolci iz poštovanja zvali Don Patricio. Tu je i Mikeova supruga Sue, autorica biografije nazvane "Čovjek koji je spasio Barcelonu - nevjerojatan život Patricka O'Connella". Irskom izborniku ta literatura nije došla pod ruku.
Don Patricio se vraća kući
- Ne, nismo se šokirali kad je O'Neill to izjavio, mnogi u Irskoj ne znaju priču o Patricku O'Connellu. Mi smo ovdje da to promijenimo - kaže Fergus Dowd, jedan od osnivača ovog društva.
Upravo ta ekipa zaslužna je što će se u petak Patrick O'Connell - vratiti kući. U Španjolsku. Izliven u bronci, sa svojim prepoznatljivim šeširom, smjestit će se u Betisovu muzeju. Odmah do trofeja za naslov prvaka Španjolske. Jedini, njegov, Betisov. Velik igrač, prevarant, sjajan trener, spasitelj jednoga giganta i čovjek bez groba. Sve je to Patrick O'Connell. Ili, rekli bi njegovi Španjolci, Don Patricio...