Što sad? Nakon što smijene izbornika Željka Babića i skupa s njim Ivana Balića, najvećeg rukometaša kojeg je Hrvatska ikad imala, ali očito ne i najvećeg koordinatora u povijesti rukometa, hoće li se išta promijeniti u rukometnom savezu? Jer, netko je postavio Ivana Balića za koordinatora, netko je dopustio da se Babića ponovno instalira, praktički moli da se vrati nakon što je zbog debakla u Riju podnio ostavku, netko je blagoslovio cijeli rukometni projekt za Rio i Francusku, prilično neuspješan projekt, pokazalo se, a taj netko nije predsjednik HRS-a Tomislav Grahovac.

Budimo realni, u hrvatskom rukometu ni vozač busa rukometne reprezentacije ne smije dati žmigavac bez da je to blagoslovio Zoran Gobac, najmoćniji čovjek hrvatskog rukometa koji se 'unutarnjeg neprijatelja' riješio još prije 15-ak godina kad je rasturio Metković i od tada do danas je nedodirljiv. Nema oporbe!

Zapravo, oporba su mu mogli i trebali biti 'balićevci' i 'metličićevci', ali taj je problem lukavi šef riješio tako što im je dao u ruke rukometnu reprezentaciju.

- Izvo'lte, gospodo! Ja ću se maknuti u stranu, a vi preuzmite odgovornost - kao da je rekao nakon što je Goluža napustio klupu reprezentacije, ima tome dvije godine. 

I što se dogodilo? Balić je kao koordinator za muški rukomet izabrao za izbornika Željka Babića i ubrzo se u rukometnoj reprezentaciji okupio trust kumova, velikih prijatelja, kako god hoćete... Dobili su u ruke reprezentaciju toliko jaku da se pod normalno i ne osobito uspješno prvenstvo doživljavalo ako osvoji broncu i dovoljno vremena, jedno veliko natjecanje u Poljskoj da se stvari poslože za Rio.

Dugo vremena činilo se to kao jedna lijepa priča. Povratak Ivana Balića u hrvatski rukomet donio je, očekivano, veliku podršku navijača jer ni u ovako teškim danima za Kauboje ne treba smetnuti s uma da je on vjerojatno najveće ime koje je naš rukomet uopće dao i da sama njegova pojava u dvorani vrijedi strahovito puno. Vrijedi to za suce, suparnike, a prije svega za mlade igrače od kojih su neki počeli trenirati rukomet upravo zbog rukometnog Mozarta.

No lijepa priča počela je pucati negdje tamo uoči Rija kad je postalo jasno da Ivano uopće ne putuje na Igre. Nevjerojatan potez, koordinator za muški rukomet iz domovine je gledao kako se reprezentacija vrijedna medalje raspada u utakmici protiv Poljaka, koje smo šest mjeseci ranije pregazili na njihovom terenu. Ivanovo objašnjenje bilo je šuplje: 

- Kao koordinator nisam mogao dobiti akreditaciju i biti cijelo vrijeme uz momčad, u Selu... Zato nisam išao.

Neuspjeh u Riju bio je zapravo dokaz da negdje nešto ne štima. Babićeva ostavka nakon svega bila je logična i očekivana, ali ne i njegov povratak koji - pokazat će se kasnije - nije donio ništa dobroga.

Za početak, reprezentacija je iz nejasnih razloga ostala bez dva vrlo bitna kotačića - kapetan Marko Kopljar zahvalio se i uzeo pauzu jer želi do kraja zaliječiti ozljedu, a Čupiću je očito bilo dosta, kao i Mirku Aliloviću koji je odustao od reprezentacije već ranije, na početku Babićeva mandata.

Ono što u tim trenucima nismo znali, nekakvih trzavica očito je bilo i unutar stožera jer je i do dan danas ostalo neobjašnjeno zbog čega Petar Metličić nije pružio ruku izborniku Babiću pred upaljenim TV kamerama, i to u trenucima euforije zbog pobjede. Kasnije su u stožeru sve prebacili na šalu, no rukometnim kuloarima vrlo brzo se proširila informacija da to nije bez veze, da su odnosi daleko od idiličnih, kakvim se nastoje prikazati.

Poznavajući Zorana Gopca, prilično je nevjerojatno da je sve to tolerirao i da je prepustio trojici, zapravo četvorici, velikih prijatelja da vode reprezentaciju (dodajte Babiću, Baliću i Metličiću i još jednu važnu figuru, glasnogovornika saveza Maraša). Gobac je tip koji desetljećima stvari drži pod kontrolom i nemoguće je da bi im prepustio apsolutno sve odluke oko reprezentacije. Osim ako...

A što ako je lukavi Gobac pustio dečke da rade po svom uz jasnu računicu - ako uspiju pa donesu olimpijsku i svjetsku medalju, super! Ispast ću genijalac jer sam zadovoljio javnost i dao priliku njihovu idolu Baliću da pokaže što zna. A ako ne uspiju, opet dobro. Za sva vremena riješio sam se pitanja 'a gdje je legendarni Balić i zašto ga više nema u hrvatskom rukometu?'

Na taj način rukometni vladar iz sjene sebi je osigurao poziciju što god se dogodilo. U ovom slučaju pustit će izvršni, upravni odbor HRS-a ili koga već da 'skine glavu' Baliću i društvu. A on će ostati nedodirljiv ne samo za Europsko prvenstvo kod nas, kad će s Balićem ili bez njega vladati rukometno ludilo, nego i u godinama koje dolaze.

Gobac je zapravo rukometni Mamić, samo što njega nikad nisu i neće uloviti s 'prstima u medu'. A niz naslova prvaka koji ima njegov RK Zagreb (25 za redom), čak i Mamić može samo sanjati...