Kad je u 44. minuti utakmice protiv Islanda, u prvom ispitu drugog kruga Europskog prvenstva, Ivan Martinović nakon jednog doskoka ostao ležati na parketu Malmö Arene, cijela je Hrvatska na trenutak zanijemila. Kapetan se, uz bolnu grimasu, pridigao i odšepao s terena, a prve vijesti nisu bile nimalo optimistične.
Problem s desnim gležnjem, onim istim koji ga je mučio i ranije, izgledao je ozbiljno. Dan kasnije, magnetska rezonancija potvrdila je sumnje: parcijalna ruptura ligamenta u stopalu. Liječnički savjet bio je jasan, mirovanje. No kapetan je imao drugačiji plan. Dva dana kasnije, stisnuo je zube i poveo Hrvatsku protiv Švicarske. Nije mogao skakati kao inače, svaki pokret bio je borba, ali njegovo srce na terenu bilo je veće od svake boli.
"Nije bilo opcije da ne zaigram"
Između utakmica s Islandom i Švicarskom odvijala se prava drama. Dok su ga fizioterapeuti pokušavali osposobiti, a izbornik Dagur Sigurdsson vagao opcije, Martinović je odradio tek lakši trening na biciklu. Nije mogao potrčati, nije mogao forsirati, a šanse da zaigra procjenjivale su se na 50-50. No u glavi 27-godišnjeg Bečanina dvojbe nije bilo. Odluka je pala na dan utakmice, nakon ručka, kad je u razgovoru uvjerio izbornika da je spreman.
- Uvjerio sam izbornika, nije bilo opcije da ne zaigram, pa makar ozlijeđen. Imali smo velike kapetane, Dule, Kara i Pešić su nam puno puta pokazali kako se igra i bori za ovaj dres - poručio je Martinović nakon pobjede 28-24, u kojoj je s pet golova bio jedan od naših najboljih strijelaca.
Njegova požrtvovnost bila je zarazna. Iako vidno načet, bio je najbrži u povratku u obranu, presijecao je napade i vukao momčad kada je bilo najteže. U jednom je duelu pao na desni kuk i ostao ležati, ali se još jednom pridigao i nastavio. Bio je to prizor koji definira čovjeka koji vlastitu dobrobit stavlja iza uspjeha momčadi.
- Zasad sam dobro, nisam mogao skočiti kao inače, ali dao sam sve od sebe. Koliko god da me boli, želim se boriti za Hrvatsku i nadam se da sam to pokazao. Regeneracija kreće odmah, idemo "na glavu" i po polufinale - dodao je kapetan, čija je odluka zadivila i samog izbornika.
Sigurdsson je kasnije priznao da mu je Martinovićeva prisutnost dala sigurnost, jer pravi vođa ne inspirira samo golovima, već i primjerom.
Dječak s fotografije koji je naslijedio svog heroja
Ova priča o kapetanskoj hrabrosti ima i svoju poetsku pozadinu, onu koja seže u 2010. godinu i Europsko prvenstvo u Austriji. Tada je 12-godišnji Ivan Martinović, dječak koji je odrastao u Beču, iskoristio priliku da se fotografira sa svojim rukometnim idolom, Domagojem Duvnjakom. Tu fotografiju čuva i danas.
Gotovo desetljeće kasnije, sudbina ih je spojila u reprezentaciji. Postali su cimeri, a mladi Martinović svom je idolu s ponosom pokazao njihovu zajedničku sliku. Duvnjak, kako je Ivan jednom ispričao, nije mogao vjerovati. Taj krug života zatvorio se u veljači 2025., kada se Duvnjak oprostio od reprezentacije, a izbornik Sigurdsson kapetansku traku predao upravo Martinoviću.
- Martinović će biti novi kapetan, savršena je osoba za to, u najboljim je godinama, igrač svjetske klase. Počinje nova era i mislim da je on sjajan za to, pravi primjer svima. Vjerujem da će ga momčad slijediti - rekao je tada islandski stručnjak i nije pogriješio.
Put od Beča do vrha
Ivanov put do kapetanske trake bio je sve samo ne lagan. Rođen u Beču u obitelji porijeklom iz Jajca, rukomet je počeo trenirati na nagovor oca Zorana, velikog obožavatelja generacije Ivana Balića. Dok su brat Marin i sestre igrali za Austriju, Ivan je odabrao teži put.
- Meni je u početku bio cilj igrati s bratom. Međutim bio sam im premlad i nedovoljno dobar. Otišao sam u zadarski rukometni kamp gdje su me treneri primijetili i pozvali prvi puta na pripreme - ispričao je jednom prilikom.
Majka Dubravka njemu i bratu do 18. godine pripremala je poseban napitak koji su pili nakon treninga. Nisu uzimali nikakve dodatke prehrani poput proteinskih pripravaka.
- Napitak je na bazi kozjeg mlijeka, u njega se doda žlica kokosova maslaca, banana, jedno jaje, orašasti plodovi, velika žlica meda i malo cimeta. Sve to ubaci se u blender s ledom, to štiti vitamine i dobre tvari od izgaranja - otkrio nam je Martinovićev otac.
Ta odluka da odjene hrvatski dres izazvala je bijes u Austriji. U sportskoj školi koju je pohađao htjeli su ga izbaciti jer više nije bio "austrijski sportaš", pa je moralo intervenirati i hrvatsko veleposlanstvo. Putovanja iz Beča na pripreme u Hrvatsku bila su naporna, ali on nikada nije odustao. Ta ista upornost dovela ga je do srebra na juniorskom Svjetskom prvenstvu 2019., gdje je proglašen za najboljeg igrača svijeta, a potom i do statusa jednog od najboljih desnih vanjskih današnjice, što je potvrdila i nedavna nominacija IHF-a za najboljeg rukometaša svijeta.
Kroz sve uspone podrška mu je supruga Miriam, bivša austrijska odbojkašica, s kojom se vjenčao prošlog ljeta. Ona je uz njega na svakoj utakmici, baš kao i ostatak obitelji. S tom podrškom i nevjerojatnom mentalnom snagom, Ivan Martinović ne predvodi samo ovu generaciju rukometaša, već postavlja standarde za sve buduće kapetane. Njegov nastup protiv Švicarske ostat će upamćen kao lekcija o tome što znači boriti se za sveti dres, čak i kada tijelo govori "stani".