Jako je dugo tome, frontmen Pipsa Ripper u novinama je rekao kako ne postoji bolji način da čovjek napravi budalu od sebe od davanja intervjua. Ima nešto u riječima ondašnjeg pučkog filozofa iz Zapruđa, zapamtio sam ih i rado ih citiram. Pogrešna formulacija, pogrešan zarez, namjerno ili nenamjerno, i smisao originalne izjave totalno je drukčiji. 

A tad, u neka davna vremena, mediji su bili daleko pitomiji no što su danas, nije tad bilo ni interneta ni privatnih televizija, nije bilo iskakanja fotoreportera iz žbunja i “sačekuša” pred haustorima. Sport i mediji nasušno trebaju jedni druge, oni su trajnoj simbiozi. No dio onih koji bi zbog svog statusa stalno trebali biti u medijima izabrao je, prema “Ripperovu poučku”, šutnju. Evo nekih friških primjera: Ivano Balić šuti o (ne)igranju na SP-u, Jasmin Repeša šuti o nastavku rada u reprezentaciji, Velimir Perasović šuti o svemu, “stvarno nemam što reći”. 

Dobar dio tih meta medija mudro će se ograničiti na ono klišeizirano “lopta je okrugla, pobijedit će bolji”, zadovoljavajući formu (vidi pod Niko Kranjčar), a jedan manji dio će mazohistički uporno držati ozbiljne govore za javnost via mediji, a javnost te govore ne razumije jer ih apriori ne želi razumjeti (vidi pod Zdravko Mamić). 

Podskupina u priči su, jasno, oni koji su bolesni ako sami sebe ne vide u novinama barem jedanput na tjedan i uvijek su na dispoziciji... Kao bivši sportaš i novinar s petnaestogodišnjim stažem stvarno ne znam koju bih varijantu izabrao kao najprimjereniju. A vi?