One su u Pekingu činile petinu hrvatske olimpijske reprezentacije, a u Hrvatsku se vraćaju sa četiri petine svih naših medalja osvojenih na 29. Olimpijskim igrama. U reprezentacijama velikih i(li) osviještenih zemalja one čine gotovo ravnopravnu polovicu olimpijske ekspedicije.
U mačističkoj Hrvatskoj, koja državnim jaslama i sponzorstvima javnih poduzeća (p)održava Dinamo i Hajduk poput zaštićenih zvjerki, njih na naslovnice može lansirati samo izvanredno ostvarenje. A baš one su na spasile “hrvatski projekt u Pekingu”. One su ga hrabro i muški izvadile. Nisu pustile brkove, ali su uzele medalje. I puškom, i nogom, i glavom, i skokom. Veliki dečki, i brkati dečki, i plećati dečki ispali su samo prvaci u davanju velikih izjava i velikih prognoza. Repešini su košarkaši objektivno imali manjak vrijednosti u odnosu na četiri-pet najjačih momčadi na svijetu, ali Rudićevi dečki došli su u Peking s aureolom svjetskih prvaka i oni su apsolutni prvaci izjalovljenih nada. Červarova družina potrošila je supstanciju, njoj treba i svježe krvi i novih motiva.
Cure kao da su osjetile da će u Pekingu trebati pogurati i za muški dio ekspedicije. Lackovića je izdala njegova “haubica”, a medalju je pogodila Snježana Pejčić. Marko Tomasović govorio je: “Samo me dvije borbe dijele od medalje!”, a muški se potukla krhka Martina Zubčić. Mihu Boškovića valjda je zaokupila skora ženidba. Umjesto njega medalju je “oženila” Sandra Šarić. Tri medalje na koje, iskreno, nitko nije računao....