Nije bio sinonim za vrhunskog profesionalca otkad je došao u Dinamo, brzo se zaljubio u zagrebačke noći i zalijevao ih alkoholom. Stigao je i noć provesti u zatvoru. Ali ono što je Sammir napravio ove sezone, u ovih mjesec i pol dana, zaslužuje samo dubok naklon. I kapu do poda.

Da, to je doista zaslužio. Jednako kao što nije zaslužio da mu obećaju nešto veliko pa to pogaze. Sve i da nije igrao za desetku, čak i da nije uveo Dinamo u Ligu prvaka nakon 12 godina i svojim golovima, asistencijama i driblinzima napunio blagajnu “modrih”, ljudski bi bilo pustiti ga da ode vidjeti sina. Jedanput i nikad više postaje se otac, jedanput se doživi takav osjećaj. Jedinstven, najljepši...

OK, Sammir je profesionalac, dobro je plaćen, mora biti na raspolaganju dok sezona traje... Toga je i on svjestan.

- Jedva čekam prosinac da vidim sina - rekao je kad se Noah rodio.

A onda je stiglo obećanje. Nije ga on tražio, nisu mu ga morali dati, ali su mu ipak obećali. Uvedi nas u Ligu prvaka i možeš u Brazil... Uveo ih je u Ligu prvaka, ali umjesto uz Noahov krevetić u subotu je bio na tribini. I gledao kako se njegovi suigrači šale sa skromnim društvom iz Lučkog.

I naravno da je tužan, deprimiran. Ljutit? Da, vjerojatno i to. I na to ima pravo. Obećali su mu, samo to je čekao, već je i kartu rezervirao. Sve dok nisu podignuli znak “stop”.

Možda bi doista fizički puno izgubio na dugom putovanju, toga se valjda boje. Ali to su znali i kad su obećavali nešto što neće ispuniti. A tako se to ne radi. Ne kad je riječ o djetetu...