Došao je, ako se dobro sjećam, s malo skepse, nije djelovao kao da je uvjeren u uspjeh. No Ratko Rudić je već te 2005. godine jako dobro znao što želi. I kako to postići. Bilo je uspona, padova, ponekad čak i razočaranja, ali on je znao da će doći vrijeme.

Prvo za pokoriti svijet. Učinio je to u Melbourneu 2007. Pa onda Europu. Može, Zagreb 2009., vaterpolska fešta uz Savu za europske prvake. Ostale su još Olimpijske igre. I opet je znao kako postići cilj. Nije uspio u Pekingu prije četiri godine, priznao je da je i sam griješio, ali iz te je epizode izašao još bolji. I uvijek svoj.

- Gazio nas je. U jednom trenutku na pripremama sam se pitao: “Što mi ovo treba s 38 godina?” - sa smiješkom se požalio kapetan Samir Barač.

Brzo je shvatio Rudića, i on i suigrači. Počeli su ga slijediti, a on ih je zauzvrat doveo do zlata.

Rudić je s njima sedam godina, a u posljednjih pet osvojili su sva tri najveća odličja. I deset medalja u tih sedam godina. I što sad? Ispada da, uzmeš li Ratka Rudića za trenera, sve vrlo brzo postane - dosadno. Ili da se krene opet sve ispočetka...

Ratko Rudić umjetnička je duša, tip koji slika, uživa u cigarama i prirodi u svom Gorskom kotaru. No u vaterpolu je potpuno drugačiji. Veliki radnik, neki će reći i tiranin. On neće, odbija tu etiketu i naziva svoj pristup drugim imenima. Mi bismo ga nazvali pobjedničkim, veličanstvenim, tako nekako...

Vaterpolo je na vrhu, šteta što i neki drugi sportovi nisu. Kad bi se i u njima pojavio neki “rudić”, sve bi bilo lakše. Iako, zadovoljni smo i s ovim jednim.