Čuditi se zašto Hrvati vole Kosteliće je kao odazivati se, a da te nitko ne zove. Besmisleno. Čak na granici zdravog razuma. A ljubav prema Kostelićima pod upitnik je doveo Vahid Halilhodžić. Pita se trener Dinama kako to da je skijanje ispred nogometa. Nikako mu nije jasno. 

Da su naciji Janica i Ivica ispred Pedra, Carlosa ili Slepičke. Možda, Vahi za informaciju, postoje razlozi. Jer dok su neki njegovi igrači treninge napuštali zbog plavih noktiju, Kostelići su uživali u svakom. Nije ih trebalo tjerati. Nisu izmišljali ozljede, a pobjede nakon operacija postale su obiteljska tradicija. 

Kod Ante Kostelića nikad nisu igrali sinovi bogatih poduzetnika. Kao trener u Nürnbergu trajao je samo sedam dana. Ne, nije bio loš. Iz momčadi je izbacio ženu predsjednika kluba, koji je ujedno bio i jedini financijer! Njegova vizija, gospodine Vaha, nije provizija nego djevičanski čisti sport. Kostelići ne prelaze kao odbojkaši, biatlonci ili plivači pod zastave drugih država. O, da, imala je Janica 500.000 razloga. Uzimanjem drugog državljanstva Ante je obitelj mogao izbaviti iz nevolja. Nije htio. 

Inzistirao je da će njegova djeca osvajati medalje pod hrvatskom zastavom. Da sluša kako cijeli svijet lomi zube pokušavajući izgovoriti Ivi-ca Ko-ste-lić... Zahvaljujući Janici i Ivici hrvatsku himnu naučili su i oni koji nisu namjeravali. Preokrenuli su stvari i pokazali nekim bahatim zemljama da se s nama ne mogu šaliti. Složit ćete se, nisu mogli više od toga. Ipak, nisu oni nacija, nisu klub. Oni su samo jedna četveročlana obitelj.