Prava stvar bi bila da smo Kovača priznali i bez Bayerna. Prava stvar je znati da bi Mustafa Nadarević, da se ne preziva na ić, da je rođen u Americi, bio holivudska zvijezda. Super je što je Gibonni angažirao Stefanovskog svjestan da je on jedan od najboljih gitarista svijeta, što mu to priznaje, iako nije Amerikanac, Britanac ili makar Kubanac.

Trebalo bi prestati uživati u izgovaranju rečenica poput “Nije bio dobar za nas, a dobar je za Bayern”, ili za koga već.

Prije otprilike dvadeset i pet godina za časopis Priroda pisao sam o odljevu mozgova. Dekan Prirodoslovno-matematičkog fakulteta tad mi je rekao da odljev mozgova ne postoji. Da razni znanstvenici zapravo odlaze u inozemstvo raditi što u Hrvatskoj ne bi mogli, ali da Hrvatska više koristi od njih ima u inozemstvu nego što bi imala da su ostali kod kuće.

Oni tamo koriste tehnologiju koje u Hrvatskoj nema, pomažu mladim Hrvatima da dobiju stipendije, da i drugi dospiju na prestižna mjesta, na razne načine pomažu hrvatskim sveučilištima, da bi se na kraju većina vratila u Hrvatsku i unapređivala zemlju u kojoj su se rodili.

Kovač je iz zemlje u kojoj je glavni proizvod transfer otišao u ligu u kojoj je glavni proizvod nogomet. Kad-tad će, možda već sutra, Hrvatskoj dati više nego što bi mogao da je ostao ovdje. Pogotovo znamo li okolnosti u kojima je izabran, i najuren.

Treba prestati govoriti: “Potrošili smo Kovača ili Bilića”. Nema li vizije, ili potrebe da trener deset ili dvadeset godina nešto stvara, angažirala ga reprezentacija, zaposlio ga klub na nekoliko mjeseci ili dvije godine, nije potrošen. Odradio je ugovor i ide dalje.

Prava stvar je prestati negativno guštati u nečemu što mislimo da je nesreća ili nevolja drugih samo zato što smo sebe okovali uvjerenjem da se u Hrvatskoj ne može uspjeti, a nemamo hrabrosti otisnuti se u svijet. Ili nas u svijetu nitko ne treba.

Epizoda Kovač u Bayernu opet je taknula, otkrila kompleks malih naroda.

Ne valjaš dok te ne priznaju veliki. Ali to se može izliječiti.