Štef nas je sve dobro zabrinuo. Postalo je jako ozbiljno, ali ta njegova konstitucija, snaga i srce sve je izdržalo, rekao nam je Slaven Zambata (78).
Prije dvadesetak dana stigla je vijest kako je Stjepan Lamza (79) zbog upale pluća završio u bolnici. Sepsa je dodatno pogoršalo stanje. Nekoliko dana kasnije umro mu je suigrač iz generacije ‘67., Zlatko Škorić.
- Nažalost, Žoga nam je otišao, ali Lamza se bori kao lav - rekao je tada Zambata.
I bio u pravu. Prije nekoliko dana stigla je i jedna dobra vijest. Lamza više nije na intenzivnoj, na “normalnom” je bolničkom odjelu.
- Je, isprva nije mogao baš pričati, ali stisnuo bi mi ruku, prepoznao bi me, što znači da je puno bolje. Jak je taj naš Štef - kaže Zambata.
Prošle godine pretrpio je lakši srčani udar. Sada je bila ozbiljnija situacija. I kao na nogometnom terenu, kada se činilo da je u bezizlaznoj situaciji, Lamza bi pronašao neko rješenje. Tako je i sada. Osim Zambate, posjećuje ga Zorislav Srebrić (79) iz Hrvatskog nogometnog saveza i ljudi iz Dinama.
- Zanimalo ga je što ima u nogometu, pitao je za što je s Dinamom... No, najviše ga je zanimalo o prijatelju Žogi. Nije baš mogao puno pričati, ali za Škorića je pronašao snagu - prepričali su nam razgovor.
I dok se Lamza oporavljao, u sobu preko puta došao mu je još jedan suigrač iz generacije koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova. Zlatko Mesić (73) ima problema sa srcem.
- Da, bilo mu je loše, mislim da je bio infarkt i da će trebati operaciju. Umro mi je nedavno i prijatelj iz Hajduka Jurica Jerković. Ne znam što je ovo, ne smijem se više javiti na telefon, samo loše vijesti - rekao je Zambata.
I lista, nažalost, nije gotova. Nedavno je na operaciji prostate bio i Branko Gračanin (75).
- Nevjerojatno što nam se događa. Ja sam dobro, prošlo je sve u redu, samo još desetak dana moram kod kuće strogo mirovati. Čuo sam da je Lamzi bolje, to je najvažnije. Žao mi je što ga sada ne mogu posjetiti - rekao je Gračanin, kojeg su u legendarnoj generaciji zvali “maneken u kopačkama”.
Lamza je jedan od najboljih igrača u Dinamovoj povijesti, a u svoje je vrijeme bio jedan od najboljih igrača na svijetu. Prošle godine u travnju primljen je u bolnicu zbog problema sa srcem.
- Bil' je to blagi srčani udar. I točno znam kad je bilo i zašto. Otišao sam s prijateljem na Dinamovu utakmicu s Rijekom, nisam se baš dobro odjenuo, više, onako, ljetno. Nakon toga me počelo malo tresti, oblijevao me hladni znoj... Izgleda da sam na Istoku, uz svoj Dinamo, ‘pregledao’ taj herc infarkt - rekao je Lamza lani nakon što je pušten iz bolnice.
Na legendarnoj utakmici polufinala Kupa velesajamskih gradova protiv Eintrachta, Dinamo je lovio zaostatak od 0-3 iz prve utakmice. Lamza je odigrao maestralno, vjerojatno najbolju utakmicu u karijeri i Dinamo je pobijedio 4-0.
- Tad sam dobio prvu sijedu na glavi. Ma, kad su nam nakon prve utakmice rekli da nemamo šanse i da nam je bolje da ni ne izlazimo na teren, u meni je proradil' onaj purgerski inat. Smazali smo ih, a sjećam se da sam dobil' ocjenu deset - rekao nam je Lamza.
Jedan od najboljih Dinamovih igrača u povijesti poznat je i po izjavi da bi radije prosio pred zagrebačkom katedralom nego igrao u Crvenoj zvezdi. Bio je toliko zaljubljen u Dinamo da za njega nije postojao drugi klub.
Za Dinamo je igrao od 1960. do 1967. i do danas je ostao jedan od najboljih igrača u povijesti, a oni stariji kažu da je u tim godinama bio jedan od najboljih na svijetu.
S 'modrima' je osvojio dva nacionalna kupa ('63. i '65.) te Kup velesajamskih gradova 1967. Za Dinamo je odigrao 186 službenih utakmica i zabio 36 golova. Karijeru u silnom igračkom usponu prekinula je ozljeda zbog nesretna pada nakon njegove najbolje igre u polufinalu Kupa velesajamskih gradova protiv Eintrachta iz Frankfurta (4-0). Bilo je to u Vili Rebar.
- Dečki su bili u vili i gledali snimku utakmice protiv Eintrachta. Ja sam krenuo u grad, no u jednom trenutku nešto je u meni puknulo i rekao sam šoferu da me odveze kod dečkiju. Uzeo sam bocu ruma i s Marijanom Brnčićem krenuo u sobu. Brna je otišao, a ja sam ostao. Kažu da sam popio više od litre. A u takvim situacijama sam imao naviku da ne idem spavati, jednostavno mi se nije spavalo. I ne bi to bio problem da netko nije zaključao vrata, nisam mogao izaći - rekao je Lamza i dodao:
- Lupao sam, zvao sam suigrače, no nitko me nije čuo. Došao sam do vrata i pokušavao otvoriti, dozivao sam, ali nije bilo odjeka. Nisam mogao nigdje i otišao sam na balkon, pao, ali srećom, na stol. Da sam pao na beton, tko zna kaj bi bilo.
Lamzu opisuju kao “igrača koji je mogao sve s loptom, a možda čak i više”. Bio je sjajan, do nesretnog pada s balkona vile Rebar... I sam je bio svjestan poroka.
- Nisam živio sportski, pušio sam po 3-4 kutije na dan, znao sam i popiti. A volio sam igrati bez obzira na to sve što mi se događalo - jasan je Štef Lamza.