U nogometu se dojam ne računa. Lokomotiva je igrala dobro u Maksimiru pa popila tri komada. Kod kuće je s Rijekom bila dobra, imala i šanse za pobjedu, ali sama je sebi 'pucala u nogu' ostavivši Čolaka samog na petercu u 92. minuti pa nakon dva kola i sudara sa Dinamom i Rijekom na kontu ima - nula bodova.
Rijeka se mučila i sa Varaždinom i u Kranjčevićevoj, ali to je klub sa Miškovićevim duhom i momčad s Bišćanovim pečatom pa poslije 120 minuta nove sezone ima - maksimalni učinak.
Bišćan je u Kranjčevićevu došao bez Gorgona, Puljića i Mamića, Tomiću je nedostajalo 5-6 igrača, prije svih Ivanušec, a u prvom su poluvremenu i jedni i drugi igrali 'usukano', preoprezno, definitivno nedovoljno ambiciozno.
Dogodila se samo jedna prava šansa koju je imao Pavičić na sjajnu Murićevu asistenciju, ali je Karačić loptu izbio s gol-crte i na odmor se otišlo sa 0-0.
Nastavak je bio daleko zanimljiviji: Prskalo je fenomenalno anulirao zicer vrlo dobrog Kastratija (55'), Datković glavom odbio loptu u 100%-noj šansi Halilovića (61'), a konačni sud bio je onaj Čolakov u drugoj minuti sudačke nadoknade.
Jedna duga lopta na Acostyja na desnoj strani, ubačaj na peterac na kojemu nitko nije čuvao golgeterčinu kalibra Antonija Čolaka pa je čovjek sa pet metara neometan (?!) zabio gol za slatku riječku pobjedu koju više gotovo nitko nije ni očekivao.
Riječani prije 3. pretkola Europske lige (vjerojatno s Aberdeenom) igraju protiv Sl. Belupa na Rujeviciza tjedan dana, a Lokomotivin najteži mogući ždrijeb nakon Dinama i Rijeke vodi ju na noge ranjenom Hajduku u Split 4. kolovoza.
Da je u Kranjčevićevoj završilo remijem nitko ne bi bio zakinut, ali nije Rijeka bez veze već skoro cijelo desetljeće u vrhu hrvatskog nogometa, a Lokomotiva... Tu negdje, ali nikad do kraja dorečena.