Hajduk je dobio i prošao dalje, i sad ćemo svi skupa moći uživati u tri dana mira. Neće nam više smetati vrućina, svi koji su bolesni mogu se u miru vratitu u bolnice i posvetiti liječenju, zdravi mogu na posao bez grintanja, a turisti na kupanje...

Požari, suša, žega, gužva..., danas nikome ništa ne smeta.

Od danas Memolla više nije najgori, nego najbolji lijevi bek u HNL-u, Savvas slobodno može igrati i ako ne trči, Carrillu bi trebalo ponuditi državljanstvo i doživotni ugovor, a valjda se i izbornik Čačić, koji je uživo pratio utakmicu, uvjerio koliko je Nikola Vlašić bolji igrač od nekih koje je redovito pozivao.

Hajduk je to, kad mu ide, kad pobjeđuje, to je melem za sve rane. I ne može se to objasniti onome tko ne osjeća, jednostavno, ne može to shvatiti.

Trebalo je vidjeti gospođu Ubama Adamu kako se prije utakmice teškim korakom po sparini penje uz zapadnu tribinu Poljuda, kako traži svoje mjesto i nekoga da joj objasni što se događa. Prvi put je u Splitu, prvi put na Poljudu, prvi put na utakmici Hajduka.

- Mama Said - predstavila nam se i zamolila da je uputimo do njenog mjesta.

Sjedila je mirno i u čudu gledala kako se stadion puni, kako se atmosfera diže... I nije trebalo dugo da i nju ponese atmosfera, da se i ona digne na noge i počne plesati i pjevati u ritmu koji je diktirala Torcida. A kad je umjesto Ercega u igru ušao njen sin Said, njenoj sreći nije bilo kraja.

- Nevjerojatno - samo je ponavljala, a suze radosnice išle su joj niz lice.

Do kraja utakmice grlila je sve oko sebe, a kad su navijači čuli da je gospođa Saidova mama, svi su željeli zajedničku fotografiju. I to je Hajduk, čak i potpuni stranac na Poljudu ne može ostati ravnodušan, jer kad Hajduk pobjeđuje, svi slave, svi su sretni i zadovoljni. A onda, za dva tjedna, opet sve ispočetka...