Čudno je bilo čitati kako je ‘Čutura kazao ovo i još je kazao i ono’, još je čudnije bilo čuti kako prvo zabrinuti, pa potom i očajni tv komentator govori kako je ‘Čutura napravio ovo, i još je napravio i ono’, najčudnije je bilo vidjeti kako ‘Čutura predvodi Srbiju’. Gotovo da sam se štrecnuo kod svakog spominjanja vlastitog prezimena.

Tja, saznao sam tek prije dva-tri dana da u rukometnoj reprezentaciji Srbije igra izvjesni 37-godišnjak Dalibor Čutura, pa još i da im je organizator igre, pa još sam gledao i kako su izbacili našu reprezentaciju iz finala Europskog prvenstva.

E, Dalibore moj, Dado moj, balkanske povijesne vjetrometine rasturile su nam pleme na različite strane, vjerojatno su i njegovi preci sa škrtog hercegovačkog kamena, baš kao i moj dida Jozo, krenuli trbuhom za kruhom u nepoznato, da bismo se nakon samo dvije generacije našli na suprotstavljenim stranama, ne samo sportski, a da prije toga nismo ni znali jedan za drugoga. Tko je, kada, i zbog čega, izabrao pravu, a tko krivu stranu – uvijek je relativno, pitanje perspektive. Za mene je moja strana prava, za Dalibora je njegova strana prava.

Što ne mijenja puno na činjenici da su nam još daljnji preci dijelili sudbinu kulučenja na imanju nekog feudalca, koji je našao za shodno nadjenuti im uvredljivi nadimak, kako se već u ono doba radilo, iz čisto praktičnih razloga.

A nadimak se kasnije pretvorio u prezime - niti smo krivi niti zaslužni što ga nosimo kroz život, primajući ga od predaka i proslijeđujući potomcima - koje nepogrešivo upućuje na porijeklo.

Pa kad je već netko morao izbaciti našu repku, kad je to već bilo zapisano u zvijezdama, neka je tamo bio i neki Čutura. U četvrtak navečer silnice su nam se još jednom ukrižale. On ide u finale. A ja ostajem na svom mjestu.