Čim sam na radiju čuo da je pao avion u kojem su bili igrači Chapecoensea, prvo mi je prošlo kroz glavu jesu li među njima Caio Junior i njegov sin Matheus. Nažalost, Caio je bio. Izgubio sam bivšeg suigrača i prijatelja, ali nasreću, njegov sin je zaboravio putovnicu i nije se ni ukrcao u avion za Medellin, ispričao je Alen Petrović.

Sportski direktor Osijeka dijelio je svlačionicu sa Caijom Juniorom u Belenensesu.

- Jedno vrijeme smo izgubili kontakt, ali smo se opet povezali prije 4-5 godina i od tada smo se redovito čuli svaki tjedan. Pogotovo intenzivno između dva moja mandata sportskog direktora Osijeka, dok sam radio kao agent. Otvorio mi je mnoge kontakte s direktorima i trenerima, bio je vrlo dobar čovjek, uvijek spreman pomoći - priča potreseni Petrović i dodaje:

- Zadnji put čuli smo se prije dva tjedna, obećao sam mu da ću gledati finale jer bi nam možda neki njihov igrač mogao biti interesantan za Osijek.

Sudbina je tako htjela

Petrović je odmah nazvao Caijeva sina Matheusa Sarolija, koji je igrom slučaja zaboravio putovnicu i nije se ni ukrcao u zrakoplov.

- Čuli smo se kratko, izrazio sam mu sućut, za desetak dana ću ga opet nazvati, kad se malo smiri... Rekao mi je da mora biti jak zbog obitelji i prebroditi sve ovo. Nije mu lako, sudbina se okrutno poigrala tim momkom, poštedjela mu je život, ali mu je uzela oca i prijatelje.

Nakon ulaska u finale Copa Sudamericane Junior je izjavio:

- Ako danas umrem, umrijet ću sretan...

- Eto, sudbina je htjela da ode prije tog finala. Sudbina je takva, što ćeš, ne možeš ići kroz život tako da sjediš kod kuće od straha da ti se nešto ne dogodi - zaključio je Petrović.

Pilot spasio Ivkovića

S njima je u Belenensesu igrao i Tomislav Ivković.

- Nisam ga vidio 20 godina, ali čim sam vidio njegovu sliku među stradalima, znao sam da je to on. Čudno, 20 godina nisam vidio njegovu sliku i odmah mi je pao na pamet. Caio je bio odličan dečko, puno smo se družili u to vrijeme u Belenensesu - rekao je Ivković, koji ne voli avione, letenje...

- Bio sam nadomak tragedije kad smo s Dinamom 1980. putovali u Perugiju. Nije nam se otvorio prednji kotač. Zapravo, svi su pokazatelji u avionu pokazivali kako je sve u redu, a onda su nam s kontrolnog tornja javili kako nam nije spušten prednji kotač. To smo preživjeli zahvaljujući čudesnim sposobnostima tadašnjeg pilota. Možete samo zamisliti kako je teško prizemljiti avion bez prednjeg kotača, pri tome paziti da se ne prevrnete. Pilot je avion spustio na najnižu moguću brzinu, pa smo se na 90-ak kilometara na sat mirno prizemljili - kaže Ivković.