Završio karijeru ili ne, Ivica Olić poseban je nogometaš. Koji će ostati u srcima hrvatskih navijača, koji nas je toliko puta osvojio borbenošću, požrtvovnošću, ali i skomnošću.

Nakon što je Bild prenio njegove riječi da se oprašta od nogometa, pa Sportske novosti da se ne oprašta nego će nastaviti igrati ukoliko dobije ponudu koja bi mu odgovarala (sigurno ne iz HNL-a, a nije mu ni do nekih egzotika), sjećanja su vodila do njegovih nezaboravnih golova, dana kad je drmao nogometom, kada je bio najbolji hrvatski nogometaš, igrao finala Lige prvaka...

I jedno druženje, jednako nezaboravno, u Davoru. Njegovom selu. Feštu na kojoj je nagrađen kao najbolji hrvatski nogometaš godine u tradicionalnom izboru Večernjeg lista. Gdje je otvorio dušu u svojoj posve nepoznatoj prošlosti.

- Brat Dubravko mi se utopio kupajući se ovdje u Davoru. Bio sam malen, imao sam samo pet godina i ne sjećam se najbolje tih dana. Ali znam da je starijeg brata Marina to strašno pogodilo, slomilo.

Pokazivao je na kobno mjesto šećući Davorom i sjećao se djetinjstva u slavonskom mjestašcu:

- Ima jedna uređena plaža koje, naravno, nije bilo dok sam bio dijete. I koliko god rijeke bile opasne, kao klinac ne razmišljate o tome. Uh, katkad sam čak i kradomice bježao na kupanje, da roditelji ne doznaju. A poseban je izazov bilo preplivati prijeko, na drugu stranu.

Tragedija se dogodila prije 31 godinu. Dubravko je tada imao osam godina.

Ubrzo je došao i rat. Kada je Ivica Olić bio odveden iz obitelji u privremeno izbjeglištvo.

- Došla je naredba da se selo djelomično evakuira i bilo mi je jako teško odvojiti se od obitelji. Pitao sam se zašto, pa ovdje nije bilo rata.

Trajalo je jedno polugodište. No, uz ružne uspomene na odvojenost od oca i majke dolaze i lijepa sjećanja. Na obitelj Hajnić koja je plemenito prigrlila nepoznatog dječaka kao svoga.

- Zapalo me da idem k njima, otac obitelji Marijan uzeo je mene i još jednog dječaka (Ivičina rođaka Zlatka, nap. a.) i odveo nas kući, u Zlatar Bistricu. Mario je godinu dana stariji od mene, a njegova sestra Tea godinu mlađa i išli smo zajedno u školu, a njegov otac, majka Božena, baka Dragica... krasno su me dočekali i primili. Zapamtio sam i da škola nije bila daleko, nisam morao dugo hodati i putovati. I blizu škole bilo je betonsko igralište, baš za mene!

- I ondje sam stalno ganjao loptu, volio sam je više nego školu, ha-ha!