Ni tjedan nakon pitanja za koga bi potpisao tvoj sin, otac Hajdukova sina dao je čuda Mamiću. S tim da treba raščistiti. Nije isto odgovara li na pitanje otac čiji sin nema nikakvih izgleda potpisati za Mamića ili tata čija odluka briše ili dodaje dvije ili tri nule na prvi idući ugovor.

Hajduk mi nikako nije jasan. Mamićevo ponašanje ne odobravam, ali ga razumijem. Otkako se intenzivno bavim psihologijom usudim se reći da ga poznajem bolje nego što se sam poznaje. Čovjek popunjava prazninu. Ali, ako ne i otprije, Hajduk mi nije jasan otkad igrače više ne može kupiti dresom. Mislim da je Štimac zadnji koji je igrača dresom uspio nagovoriti da potpiše za Hajduk. “Hej, al’ unucima ćeš pričati da si igrao za Hajduk!” Pitanje je što je Hajduk poduzeo da promijeni stvarnost koja se opire njegovim željama.

Prokleta demokracija. Prokleta procedura. Eto, Mamić je zauzeo pozicije u Savezu i drugdje. Drma. Ali nije se Maminjo rodio na pozicijama koje je osvojio. Netko je glasao za njega. Što god da je učinio, pobijedio je po pravilima koje nije on pisao. Naprosto, nije sudac svirao za njega. OK, da je Hajdukov sport skok u dalj, da bi pobijedio, Hajduk bi se sad morao odraziti deset centimetara prije odskočne daske, da mu ne sude prijestup. Ali to je i Mamić morao.

Ne možeš aktualnog prvaka pobijediti na bodove. Moraš ga nokautirati. Hajduk mi je nejasan jer sve ove godine zapravo ne vidim ozbiljan pokušaj da pobijedi Mamića. Ima tu simpatičnih akcija, osvajanja naklonosti neutralne pa čak i totalno nezainteresirane publike, ali, hej, u za Mamića nejnezgodnije vrijeme najblistaviji Hajdukov dragulj ipak odlazi u Dinamo.

Hajduk je imao bolji start. Pusti sad što je Tuđman igrao za Dinamo, Hajduk je bio hit Lige prvaka. Vidošević je bio šef Saveza. Organizacijski ga je pretekla Rijeka, a mogao bi i Osijek. Jasno je što Mamić sve može učiniti u Savezu. U Hrvatskoj. Ali, Mamić nema ovlasti u Hajduku. To kako Hajduk sam sebe pobjeđuje, sve ove godine - ne razumijem.