Prije mjesec dana bila je jedna od junakinja nacije. Slavili su je svi, medalja, pa prijemi, tapšanja, zdravice..., a znala je da je kod kuće čeka kaos.
Josipa Mamić vratila se s Europskog prvenstva rukometašica u svoj Bjelovar kad su njezine suigračice već prekinule štrajk. Razlog? Naravno, neisplata plaća. Odnosno, u slučaju Bjelovarki, to su stipendije. Nekoliko stotina kuna.
- Nisam bila s njima, ali bila sam uz cure cijelo vrijeme, podržavala ih - poručila je Josipa s Europskog prvenstva.
Kad se vratila, štrajk je već bio gotov, a klub je obećao da će i ta jedna zaostala plaća, za prosinac, stići ubrzo.
A ludi rukometni ritam doveo je Bjelovar do osmine finala Challenge kupa i prepreke zvane PAOK. Dvije utakmice za ulazak među osam najboljih u nekom eurokupu je izazov, ali novca nema...
Rješenje? Klub je dogovorio s Grcima da se obje utakmice odigraju u Solunu, PAOK pokrije trošak smještaja i organizacije utakmica, a Bjelovar riješi putovanje. A kad već nema love...
- Ajmo, cure, u bus!
I potrpale su se tako Bjelovarke u autobus, malo pjesme, malo sna i što ti je malo više od tisuću kilometara kroz BiH, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Grčku! Automobilom je to oko deset i pol sati, busom malo dulje...
Malo su zapele na granici, testiranje na korona virus se odužilo, pa je put potrajao prilično dulje od pola dana.
Pa dvije utakmice u dva dana i natrag, još tisuću kilometara. Da, i to je dio života rukometašica. Pa i ako nosiš broncu s europskog prvenstva...