Ni u jednoj utakmici toliko čiste nogometne ljepote, nepatvorene i netaknute svim nagrđujućim strategijama novoga doba, kao u onoj u kojoj su zaigrali Francuzi protiv Engleza. Malo kada sam takvo što gledao, možda u onoj iz finala Svjetskog prvenstva 1978. u Buenos Airesu, kada su zaigrali Argentina Marija Kempesa, i Nizozemska u kojoj nije bilo Johana Cruijffa, ali je igrala neki čudesan nogomet, čija moć kao da nije proizlazila iz pojedinačnih talenata i timskoga sklada, nego iz unutrašnje ljepote i duha igre jednoga kluba, amsterdamskog Ajaxa, koji se širio gdje god bi nizozemski igrači u to vrijeme prelazili da igraju. Razlika je, međutim, u tome što ovo u Kataru nije bilo finale svjetskog prvenstva, i u toj utakmici nije bilo ničega nenogometnog, tuđeg i političkog da kvari igru i da određuje rezultat. Francuska, s Kylianom Mbappéom, ali ipak bez Karima Benzeme, koji je prethodne sezone igrao nogomet života, ispunjena samopouzdanjem prvakinje svijeta, i Engleska, potpuno reformirane igre, bez onih dugih dodavanja iz neke davne preživljene tradicije, grubijana koji se ističu u igri glavom i tog samorazornog konzervativizma ne samo u igri, nego i u izboru igrača - često je reprezentacija Engleske kroz povijest podsjećala na nekakav Dom lordova, pred našim su očima te večeri odigrale možda i europsku utakmicu desetljeća. A možda u cijelome ovom stoljeću, koje i ne traje tako kratko, jer munjevito nam izmiču naši životi, nije bilo europskije nogometne utakmice od ove. Osim ljepote igre, ganutljive, jer je to bila igra na ispadanje, u njezinu veličinu naravno da moramo upisati simboličnu snagu dvije kulture i upečatljivost njihova dva europska amblema.